Granica

Ovom prilikom čitaocima predstavljamo neke od priča koje su pristigle na konkurs za kratku priču pod nazivom Granica. Konkurs je realizovan u saradnji Crnogorske asocijacije za američke studije ,,dr Biljana Milatović“ i Američkog ugla u Podgorici. Zahvaljujemo se svima koji su učestvovali na ovom konkursu i pomogli da se na ovaj način misija dvije institucije dodatno iskristališe. Zahvaljujemo se Katarini Milonjić koja je priče lektorisala, poštujući u nekim segmentima priča stvaralačku slobodu autora i autorki. 

Američka književnost i kultura ostaju i dalje u našem fokusu kao vječita inspiracija za sve aktivnosti koje će u budućnosti uslijediti.

Crnogorska asocijacija za američke studije „dr Biljana Milatović“
Američki ugao u Podgorici

                                     

                  Prof. dr Aleksandra Nikčević-Batrićević sa dobitnicima I i II nagrade

                                                                    

Ogledalo - I mjesto

Bio je juli. Kiše nije bilo, sigurno. Šta će kiša u to doba? Ležao je. Tako je barem izgledalo. Šiknula je krv iz desne ruke. Jauka nije bilo. I da jeste, ko bi ga čuo? Bio je tamo: jeftini prsten u ogledalu na domalom prstu desne ruke. Pertle na cipelama neujednačene. Nekada su ljudi lakše umirali. Ne znam ni zašto ovo pišem. Font je Calibry (Body). Veličina 11. Možda kasnije bude Times New Roman. Veličina 12. Neko je ovo već napisao. Neko je dobio nadahnuće. Neko nikad neće napisati. Pisanje krojački zvuči kao njena krojena, neodjevena vjenčanica. Koliko li se ljubavi rodi i umire u ovom trenu? Koliko ih se roditi neće? Ova priča je možda nekad ispričana. OK. Vidim, imaš problem. Ovo je bila poruka na Vajberu. Ko još za sebe može reći da je vlasnik onoga što napiše ili izgovori? Da nije možda obrnuto? Kome se uopšte dokazujem? Rečenicama, mučenicama. Neko davno reče: ima li išta da ljudi nijesu opjevali ili ispričali? Original je davno izgubljen! Zapreo se u nečijim preradama koje kasnije prodaju kao bestselere. Ili pak ne, možda je O(n)riginal htio da tako bude? Da bude neuhvatljiv, a opet da bude u svima prisutan. Moj duhovni etimon je razoren i raspršen. Gluh na ljudske glasove, nijem pred njihovim riječima. I ne znam zašto sve ovo utipkujem. Hamsunovska Glad mi je devastirala želudac u redovima za koje znam da nemaju nikakvog smisla. Jelo je grijeh, glad još veći. Možda ovo ima smisla: nema te ludače na ovom svijetu zbog koje ne bih ostao normalan! Možda na onom... Valjda zato pišem. Da odem odavde. Tipkam. Oko mene pleše Al Paćino Lorensa Gobela, i slavodobitno govori: I got you! Ha! A na Teatru Snova ništa novo: nijedan san se ostvario nije! Ovo je priča bez njenog imena. Bez naslova. Otkrivena u glasovima nijemih ljudi. U bjelini njene neodjevene vjenčanice. Ili su to ljudi koje ne mogu dobro čuti, a govore? Neka ih naziva kako ko hoće. Eidetička redukcija misli nije mi jača strana, ali to ne znači da ne umijem apstrahovati svoje strahove. Sve sam ih pohapsio, ali doslovno! Samo je problem kod njih što se, barem u mom slučaju, nakače na kazaljku sekundaru djedovog starog džepnog sata trošne kuće u Lagatorima, na zidu boje meda, i odlaze u prošlost! A prije će biti u budućnost? Mislim da prolazi, ali avaj, k vragu, što bi rekao moj vrli ahbab Jasminko, odlaze da dođu! Dolaze da odu? Koliko neko utroši riječi da bi se suočio sa strahom? Strah postaje istina, a poslije ništa ne boli. A tek pogledi u ogledalu? Možda je nebitno, ali ću spomenuti: ova priča je nastajala iz nestajanja. Prestajanja straha. Svaki dan. Počela je onog dana kada mi je rekla da smo mi priča bez naslova. Kada sam odlučio da odem. Ili je ona otišla da posjeti Oazu zalazećeg sunca Bahe Tahira u kojoj je ukopan Aleksandar Makedonski, gdje smo planirali da provedemo medeni mjesec i ukopamo se u nju nesrećni do kraja svojih života. Pauza za cigaretu. Brzo ću nazad. Moram do kupatila. Pa kakav bih čovjek bio da se ne pogledam u ogledalo i kažem sebi: nije bilo boljih, a ni gorih! Klaune jedan! Ovu priču sam pisao danima. Započeta je jedne kišne noći. Završiće se nikad. A napisao sam je za jednu noć. Ajkinih uštipaka se sjećam kao kroz maglu. Taj miris mi probija nozdrve dok otpuhujem dim cigarete. Šta sam ono htio da kažem? Ovo je pravi razlog. Poruka na Vajberu: Ti što uvrtiš u glavu, drugačije ne može biti. Neću biti tu, da se razumijemo. Možda bi ovo mogao biti naslov priče? Odavde pa nadalje više ni slova neću „zabosti“! Na upaljenom laptopu odsjaj je širila ikonica New Microsoft Office Word Document. Neka to bude naslov. 

Neka to bude naslov. Na upaljenom laptopu odsjaj je širila ikonica New Microsoft Office Word Document. Odavde pa nadalje više ni slova neću „zabosti“! Možda bi ovo mogao biti naslov priče? Neću biti tu, da se razumijemo. Poruka na Vajberu: Ti što uvrtiš u glavu, drugačije ne može biti. Ovo je pravi razlog. Šta sam ono htio da kažem? Taj miris mi probija nozdrve dok otpuhujem dim cigarete. Ajkinih uštipaka se sjećam kao kroz maglu. A napisao sam je za jednu noć. Završiće se nikad. Započeta je jedne kišne noći. Ovu priču sam pisao danima. Klaune, jedan! Pa kakav bih čovjek bio da se ne pogledam u ogledalo i kažem sebi: nije bilo boljih, a ni gorih! Moram do kupatila. Brzo ću nazad. Pauza za cigaretu. Ili je ona otišla da posjeti Oazu zalazećeg sunca Bahe Tahira u kojoj je ukopan Aleksandar Makedonski, gdje smo planirali da provedemo medeni mjesec i ukopamo se u nju nesrećni do kraja svojih života. Kada sam odlučio da odem. Počela je onog dana kada mi je rekla da smo mi priča bez naslova. Svaki dan. Prestajanja straha. Možda je nebitno, ali ću spomenuti: ova priča je nastajala iz nestajanja. A tek pogleda u ogledalu? Koliko neko stvarno utroši riječi da bi se suočio sa strahom? Odakle ovoliki redovi? Dolaze da odu? Mislim da prolazi, ali avaj, k vragu, što bi rekao moj vrli ahbab Jasminko, odlaze da dođu! A prije će biti u budućnost?! Samo je problem kod njih što se, barem u mom slučaju, nakače na kazaljku sekundaru djedovog starog džepnog sata trošne kuće u Lagatorima, na zidu boje meda, i odlaze u prošlost! Sve sam ih pohapsio, ali doslovno! Eidetička redukcija misli nije mi jača strana, ali to ne znači da ne umijem apstrahovati svoje strahove.

Neka ih naziva kako ko hoće. Ili su to ljudi koje ne mogu dobro čuti, a govore? U bjelini njene neodjevene vjenčanice. Otkrivena u glasovima nijemih ljudi. Bez naslova.

Ovo je priča bez njenog imena. A na Teatru Snova ništa novo: nijedan san se ostvario nije! Ha! I got you! Oko mene pleše Al Paćino Lorensa Gobela, i slavodobitno govori. Tipkam. Da odem odavde. Valjda zato pišem. Možda ovo ima smisla: nema te ludače na ovom svijetu zbog koje ne bih ostao normalan! Možda na onom... Hamsunovska Glad mi je devastirala želudac u ovim redovima za koje znam da nemaju nikakvog smisla. I ne znam zašto ovo sve utipkujem. Gluh na ljudske glasove, nijem pred njihovim riječima. Moj duhovni etimon je razoren i raspršen. Da bude neuhvatljiv, a opet da bude u svima prisutan. Ili pak ne, možda je O(n)riginal htio da tako bude? Zapreo se u nečijim preradama koje kasnije prodaju kao bestselere. Original je davno izgubljen! Neko davno reče: ima li išta a da ljudi nijesu opjevali ili ispričali? Rečenicama, mučenicama... Kome se ja uopšte dokazujem? Ko još za sebe može reći da je vlasnik onoga što napiše ili izgovori? Ovo je bila poruka na Vajberu. OK. Vidim imaš problem. Ova priča je možda nekad ispričana. Skrojena njena neodjevena vjenčanica, kao pisanje koje krojački zvuči. Neko nikad neće napisati. Neko je dobio nadahnuće. Dok ovo pišem, neko je ovo već napisao Veličina 12. Možda kasnije bude Times New Roman. Veličina 11. Font je Calibry (Body). Ne znam ni zašto ovo pišem.

Pertle na cipelama neujednačene. Nije bio tamo: jeftini prsten u ogledalu na domalom prstu lijeve ruke. I da jeste ko bi ga čuo? Jauka nije bilo. Šikljala je krv iz lijeve ruke. Tako je barem izgledalo. Ležao je. Šta će kiša u to doba? Nije više ni važno. Bio je juli.

Afan Latić

---

Afan Latić rođen je u Beranama, 4. 11. 1983. Osnovnu školu „Hajro Šahmanović“ je završio u Plavu, a potom upisuje ,,Gazi Husrev-begovu medresu“ u Sarajevu. Nakon srednjoškolskog obrazovanja upisuje Odsjek za orijentalnu filologiju, smjer arapski jezik i književnost i turski jezik i književnost. Po okončanju studija, vraća se u Crnu Goru gdje svoj dalji angažman nalazi kao profesor arapskog jezika u medresi „Mehmed Fatih“ u Podgorici. Bavi se prevođenjem djela sa arapskog jezika, prvenstveno djela teološke tematike, kao i pisanjem poezije i proze.

 

Susret sa Silvijom - II mjesto

Svaki put bih na isti način otvarala rernu, kao da drugi nije postojao. I svaki put bih zaječala, ukočila se, dodirnula lumbalni dio leđa, odakle je dolazio taj podmukli oštri bol i pokušavala se mrdnuti, osloboditi toliko puta poznate mi bolom zasukane poze. I uspijevala bih, nakon minut-dva, tako što bih prestala i disati, da dahom ne dodirnem to živčano klupko koje me, evo, već nekoliko godina iznuruje i prizemljuje bez milosti. Izgleda, moje mu je tijelo dobro došlo da uvježbava intenzitet i količinu bola koji mi u tom momentu nesebično ubrizgava. Pridržala bih se drugom rukom za gornji dio šporeta, široko otvorenih usta, slična ribi kad se nađe na suvom, bešumno ih zatvarajući i otvarajući i, malo-pomalo, uspijevala da dođem do mrvica vazduha. Da, uspijevala sam, ali ne i ovoga puta.

Bol je sada iznenadnije i podmuklije zavrtjela u glavnom pregibu, kako su mi doktori ranije objašnjavali, tzv. sakroilijačnog zgloba, ne dozvoljavajući mi ni milimetar slobodnog prostora, za sekund me mumificirala, glave okrenute prema unutrašnjosti napola otvorene rerne (krompir se upravo bio dobro zarumenio!). Ostalo mi je samo toliko snage da iz ukočenog grla ispustim panično a!a!a!a!a!a!a... koje je brzo prelazilo u hrapavo e!e!e!e! sa završnim, jedva čujnim e!e!e!e!ej!ej!j!j!

***

Ovakve situacije, a bilo ih je zaista, suprug je smatrao mojim prenemaganjem prije nego bilo čim drugim što bi ga moglo uvjeriti da se, ipak, radi o nečem ozbiljnijem. „Nigdje nijesam vidio nešto slično da se samo od jednog pokreta, nagiba, ili okreta može baš toliko jaukati“, rekao je, i dodao: „I zavijati“. Nije me iznenađivao. Na sličan tas svoje nevjerice poodavno je stavljao gotovo sve što se smatralo da je u domenu mojih obaveza: I kuhinja i ostalo domaćinsko poslovanje po kući, oko kuće i za kuću, čak i onaj moj, tako rijetko uhvaćeni, a ja sam ga nazivala posvećeni, trenutak bdjenja nad papirom i traganja za riječima, zajedno s olovkom u ruci. A riječi ka’ riječi! Neke su mi se izmicale, druge rado predavale. Možda su i one bdjele nada mnom, a da to nijesam ni znala. I tako se kroz razgovor, koji smo samo riječi i ja razumjele, a drugi, pa ni moj suprug, nijesu mogli ni čuti ni naslutiti, rađao po koji stih, pjesma, rečenica...

Ni ovoga puta, da je kojim slučajem i htio, nije mogao pomoći – spavao je u svojoj sobi, što je postalo dnevni ritual već godinama, oslobođen svih nedoumica koje bi mogle na bilo koji način destabilizovati njegov uvijek spreman ironični odgovor.

***

Desnom rukom naslanjajući se na gornju ivicu poluotvorenih vrata, a lijevom napipavajući ravni dio ploče šporeta, već dobro zagrijanog od još ranije upaljene ringle, sa svrdlom gušećeg bola kako, činilo mi se, bez zastoja već korača prema srcu, nijesam mogla da gledam ni tamo ni ovamo, jedino pravo. A pravo su bili samo garavi zidovi rerne, bez osvjetljenja (lampica davno ugašena, nikad više popravljena), kolutovi krompira kao tamni vulkanski kamičci koji, još vreli, isparavaju ljepljiv zadah... Nije to više bila rerna, već crna rupa kakvu, u vidu hologramskih varijacija, često gledamo u, po ko zna koji put ponavljanim, TV naučnim serijalima.

Rupa! Sinulo mi je u djeliću pra-pra-sekunde (možda još i kraće, nikad nijesam bila dobar matematičar!). U koju bi trebalo zaći, možda bi se našlo nešto u njoj što bi nam, u krajnjem, moglo i poslužiti, pomoći nam da se (raz)uvjerimo, da (pro)gledamo, ili, ili... čak i da nestanemo, da negdje drugdje izbijemo... Možda rupa i nema dna! Ali, u tom slučaju, bila bi tunel! Svejedno, samo zaći u nju, osloboditi se sadašnje razarajuće sekunde bola koja će me ionako, osjećam, smrviti u paramparčad. I krenula sam...

***

Našli su me kasnije, objašnjavali su, na podu, okrvavljenog čela, s modricama na desnoj strani lica, prelomljene nadlaktice, bez svijesti... Suprug, vidjevši prazan sto, zavirio je u kuhinju... Pozvao je Hitnu, neke komšije stigle su i prije nje... u sažaljivom čuđenju, pretpostavkama, sa ponekim grčem na ponekom licu, rasijanih pogleda, riječi razumijevanja i nagađanja miješale su se kao pčele pred rojenje, iščekivanje se pretvaralo u drhtavicu koja je plavila ionako stiješnjeni kuhinjski prostor, prelijevala se u trpezariju, nastavljala kroz dnevnu, i pretvarala se u žamor što je, sve glasniji i nestrpljiviji, izlazio na spoljna vrata kuće.

„Kad te je Hitna povratila u život, tek tada si počela da buncaš“, prepričavao mi je suprug, ,,samo si spominjala neku Silviju, da si se susrela s njom, da je to bilo sudbonosno, da ti trenuci, naglašavala si, ‘vrijede života’, i više još... Da život nije onaj koji nam je dat, već onaj koji izaberemo... Da je onaj izabrani važniji. Čak ‘i smrt da izaberemo – to je, opet, život’, baš tako si rekla, a da onaj koji živimo, može biti gori od smrti... I tome slično. I tako, te gluposti...“

Nijesam mu na to ništa odgovorila. A ni drugima. Čemu? Svi su oni u svom životu čuli za (po)neku Silviju, ali za Sylviu Plath – sumnjam. A ako i jesu, bilo bi to prije da su načuli. A kako načuli, tako i zaboravili.

Suprug je krenuo još dalje. Inače, volio je da tanca po mojim nervima. To ga je zabavljalo. A možda je na taj način umirivao svoje? Ko zna?

,,Kad ćeš opet da zakažeš susret sa Silvijom?“, upita me dan-dva kasnije, dok se gnijezdio u fotelji i uvježbavao najzgodniji položaj u kojem će naredna dva sata obavezno odgledati nešto na TV-u.

Zadrhtala sam. To nije ličilo na pitanje niti na neku ironijsku zadjevicu koja od česte upotrebe postaje prozaična. Bila je to lava najcrnjeg cinizma koja je već počela da peče dio po dio mog tijela, da ga rastapa u komade koji će, ako smjesta nešto ne učinim, postati samo užarena ljepljiva masa... i kao da nijesam nikad ni postojala. I zaista, počeh da opipavam glavu, ramena, stomak, noge... da se uvjerim da sam živa. Sve je bilo na svom mjestu – osim mene.

Znala sam: Susrešću se ponovo sa Sylviom. Naći ću već neki način. Makar opet kroz crnu rupu...         
     

Jovanka Vukanović

---

Jovanka Vukanović rođena je 1948. godine u Plavnu kod Knina. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru – Odsjek za francuski jezik i jugoslovenske književnosti. Do sada je objavila pet zbirki pjesama: Prostorne vertikale; Ko te za kuću pita; Pogrešno tretirani slučajevi; Otići i Prolaznici, dvije knjige eseja i prikaza: Vrijeme stiha i Naslovi i antologiju Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015.

Živi u Podgorici.

 

 

Najgore je prošlo - III mjesto

Ti si me spasao, ti bi me se trebao sjećati. 

L. G. 

Kad god bi joj stavio do znanja da je nešto prelistao, ona bi svoje tjeme instinktivno zavukla dublje u mekintoš; čitala je ponovo, njegovim glasom, i križala nedostatke koji su njeno voštano samopouzdanje prevodili u mučninu, iako je za nju uvijek imao samo riječi hvale. Njihov posljednji susret u Vermontu (kojeg se, izdašnoj količini punča uprkos, śećala po notornoj pospanosti) bješe erogen i varničast kao oči utičnice, kao činjenica da se u njegovom prisustvu jede velikom kašikom, te skoro kao sigurnost da će kuglof sa povrćem, šćela ‒ ne šćela, otpostiti nakon prvog odlaska u nužnik. Čekala je da mu kalvados razveže jezik i da ga, umjesto u Kirkino prase, pretvori u Homera, u tocilo za zavareni šaht, u mjeru autorske produktivnosti koja vojnički pasulj svodi na kalorijsku vrijednost, ali bio je to bunar iz kojeg je, uzburkavši bljutavi talog, izvukla praznu kofu. Njegova poetska futrola je za nju, cijelu u pripravnosti poput uva koje, zatisnuto žutim sekretom, posreduje između zvuka i korteksa, bila uvredljiva i nedolična, a njen hipertrofirani idol ‒ ne računajući smisao za humor ‒ kržljav i pretovaren, i to nečim što je najbolje korespondiralo s divljom gradnjom savremenosti na temeljima tradicije. Sve u svemu, bilo joj je dosadno i, premda je u trenu pomislila kako se svinja ne oglašava sa grok-grok nego sa gnuš-gnuš, onespokojavalo ju je to što već dvije godine nije napisala ni retka.

Činilo se da univerzum ima samo jedno zaduženje: da joj uskrati sposobnost za patnju. Skoliotično držanje, rezultat književne revnosti, bilo je krunski dokaz njene zablude, naplatna rampa na kojoj je spiskana vječnost, odašiljući male flotile iz srca, konačno uzela svoje (ne postavljajući pitanje kako je ‒ i da li je ‒ mladunče, kojem majka mora biti doživotno, poeziji dostojan takmac). Od žene u ranim četrdesetim, kojoj apetit nalaže hoće li biti mače ili pečena kokoš, šašavija je samo njena procjena da će, promijeni li traku na pisaćoj mašini, prizvati neki baksuz; bilo kako bilo: ni retka, i to sada kad je, oslobodivši se musave roditeljštine, mogla da priušti tišinu. Nema potrebe da se nadvikujem sa tobom, reče prije nego što će posegnuti za daljinskim upravljačem, strelovito i ključno kao da je muk prijemnika preduslov da njen sopstveni falset zaživi, a neprikosnovenost među drugim jedini način da ga čuju. Sad je bolje. Prati movense muškarčevih usana tek toliko da bi mu, kad pita je lʼ da, kazala dabome, razmišljajući ‒ s nježnošću mlade skvo koja prvi put vidi lice svog sina ‒ o diskusu i, tome sljedstveno, traženju manje bolnog položaja tokom rada na posljednjoj zbirci, Pobjedi Ahilovoj, najzad uvjerena da je to bilo prije njenog rođenja, kada je još, pripremajući se za ovaj svijet, bila u stanju da smisli nekoliko pjesama istovremeno. Patila je od nadutosti uma koji bi zacijelo, kao i trbuh, od praznine mogao pući.

Ali podijum je konačno bio njen: ili uobražava ili joj mrtve koprive na kuhinjskom stolu govore da ne traže sve žive stvari svjetlost u jednakoj mjeri i da joj hitno treba olovka, koju u ovakvim prilikama obično nema, da to pribilježi. Posmatrao ju je u nevjerici, pola čovjek pola ekspedovani komad namještaja čiji trag na linoleumu, uokviren prljavštinom, iz navike biva preskočen, zuckajući tek da je svojim minornim učešćem dekoncentriše ili prisvoji dok ona uveliko, zagledana čas u jedan čas u drugi, ubruse na svojim koljenima prekriva tintom ‒ svjesna da će joj se vjerovatno preslikati na pantalone. Lizijantus i Tratinčice, pjesme blizanke, nikle naočigled onog koji se, tim iskustvom orazličen, više neće predstavljati ni kao pjesnik-senator ni kao prijatelj „male Glück“^[2] (naročito nakon što, bajagi pošavši da se olakša, za sobom ostavi svinjac), dakle, Lizijantus i Tratinčice, pjesme dvojnice, odmarale su se u predsoblju, iznutricama nalik, kada joj je telefonirao da je po izlasku iz toaleta, koristeći garažni prolaz, zapravo produžio kući. Suviše umorna da bi se zapitala zbog čega se bar nije pozdravio, utonula je u san koji ju je, preko imaginarne trave, poveo da mokri ‒ u krevet.

Mislila je da se on, s lica zemlje iščezavši sasvim, nada izvinjenju. To je, kad je već kod pomisli na ponovni kontakt, ionako namjeravala da izgladi, između ostaloga i zato što, isprave želeći da proskibuje svoju trezvenost, planira da provjeri da li je one večeri, osim Tratinčica, škrabnula još neku, ali kako je sve u njenom okruženju prozrijevalo tu isforsiranost ‒ putevi im se mjesecima nijesu ukrstili. Na tome bi, doduše, i ostalo da u ladici, zahvaljujući uredništvu sa kojim održava saradničke veze, nije ponovo pronašla otpisani primjerak The Massachusetts Reviewa adresiran na Louise i, pored opsesije novom knjigom, pomno premjerila sadržaj; njegovo ime, njegov portret i njegova pjesma, koju je do tog trenutka smatrala izgubljenom ali svojom, komunicirali su s njome kao dvije obale koje šalju signale jedna drugoj čak i onda kad je most između njih detoniran: ne moram ići tamo gdje si sada, duboko u otrovno polje, da bih znao razlog tvog bijega. Prepoznavši Lizijantus, ośetila je isto što ju je obuzimalo i kada bi, kao curetak, bila prisiljena da ‒ žrtvujući sentiment za čas u kom je postalo njeno ‒ štogod podijeli s drugim; makar to bio privezak ili ključić, strijepi da će briznuti u plač čim ga pokloni.

Ovog puta je, držeći palac na klapni, utrnulo rekla: pa dobro.

Tijana Rakočević

---

Tijana Rakočević rođena je 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Doktorantkinja je na Filološkom fakultetu u Nikšiću, Odsjek za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Stipendistkinja je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. godinu. Bavi se naučnim radom. Objavila je jednu knjigu poezije (Sve blistavi kvanti), a njeni radovi – eseji, prikazi, pjesme i priče, prevedene na nekoliko svjetskih jezika ili u originalu – mogu se naći u regionalnoj književnoj periodici. Članica je uredništva crnogorskog časopisa za književnost i kulturu „Fokalizator“. Bila je saradnica Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Centra savremene umjetnosti Crne Gore i Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, a trenutno je zaposlena u Vladi Crne Gore. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju kratku priču u Crnoj Gori za 2019. godinu, u organizaciji Podgorica art festivala, a autorka je najbolje bihorske priče (2020), najbolje queer priče regiona (2021), Nagrade Ministarstva kulture za najbolju kratku priču prijavljenu za IPA projekat HAMLET (Interreg IPA prekogranični program saradnje Italija ‒ Albanija ‒ Crna Gora), prve nagrade na konkursu Instituta „Goethe“ iz Zagreba za najbolju pjesmu na temu pitke vode (2021), i treće nagrade na konkursu Američkog ugla za najbolju priču inspirisanu životom i radom američkih književnica („Granica“, 2021). Članica je Crnogorskog PEN centra.

[2] Sreća (njem.)

Retrospektiva iskustvenog

Cvijeće za noja

Zaboravljeni

Damsa

Buđenje Divlje Žene

Kazaljke

San

Sjutra je novi dan

Pismo iz bolnice

Naša Afrika

Znam zašto ptica u kavezu pjeva

Poem-lettered p(r)oiesis

Pod kršem

Godina i ljubav 1963.

Plin

American Corner Podgorica

American Corner (Američki ugao) je partnerski poduhvat Ambasade SAD-a u Crnoj Gori i Glavnog grada Podgorice, započet 2003. godine sa ciljem promocije američke kulture, obrazovanja i univerzalnih vrijednosti, u prostoru savremene biblioteke/kulturnog centra. Američki ugao je savršeno mjesto za boravak tokom dana ukoliko želite da čitate, učite ili pretražujete internet. Možete pozajmiti knjigu, časopis ili Kindl, film ili priručnik za učenje jezika. Ugao redovno organizuje aktivnosti – predavanja američkih i domaćih stručnjaka iz oblasti umjetnosti, politike, popularne kulture, tehnologije i sl; prikazivanje igranih i dokumentarnih filmova, čitalačke i debatne klubove čiji je cilj obogaćivanje znanja engleskog jezika i diskutovanje o aktuelnim događajima i različitim kulturama, kao i programe za djecu. Američki ugao funkcioniše i kao savjetodavni centar mreže Education USA, gdje će učenici i studenti imati pristup tačnim, nepristrasnim, sveobuhvatnim, objektivnim i pravovremenim informacijama o koledžima i fakultetima u SAD.

JU KIC Budo Tomović, prvi sprat

Vaka Đurovića 12

81000 Podgorica

tel/fax: +382-20-667-065                                                          

Ponedjeljak - petak  10.00-17.00

https://www.facebook.com/ACPodgorica
https://twitter.com/acpodgorica
https://www.instagram.com/acpodgorica/