Damsa

Faik je kroz prozor posmatrao kišno jutro. Već dva dana je sa ćerkom u Centru za migrante u Crnoj Gori. Od bombardovanja izgubio je osjećaj za vrijeme.

U njegovom selu blizu Kandahara poginuli su mu žena i sin.

Noćima nije mogao da zaspi, tijelo mu je bilo napeto, a pred očima su mu promicale slike njegovog pređašnjeg života.

Kada bi Damsa, njegova ćerka, zaspala, on bi nastavio da sjedi kraj njenog uzglavlja i da joj priča:

„Ostali smo sami ti i ja. Oni su ostali u ruševinama.“

Kada je bila budna, nije mogao da joj kaže da ih više nema.

Sve što se dešavalo nakon evakuacije iz urušene zgrade, kao da se dešavalo nekom drugom. Kao da je sa strane posmatrao operaciju spašavanja, prihvatni centar, bjekstvo, put, more, splav...

Sve do samog dolaska ovdje.

Gotovo da se nije odvajao od djevojčice, pratio je kao sjenka. Ona je bila jedina njegova veza sa životom koji se nastavljao i išao nekim svojim putevima, njemu nepoznatim. U noćima u kojima nije mogao da zaspi, priviđali su mu se uzori tepiha koje su izrađivali kod kuće u Kandaharu, i kao da su mu se na rukama ponovo otvarale rane od igala za tkanje.

Adela se pojavila u Centru za migrante početkom jeseni, u vrijeme kada su počinjali da duvaju jaki sjeverni vjetrovi. Ona je donijela osmijeh i toplinu. Govorila je paštunski, sa stranim akcentom. Bila je Holanđanka, rođena u Amsterdamu, ali njeni roditelji su još uvijek pamtili nebo nad Kabulom 1978. godine, kada su ga vidjeli posljednji put.

Krajičak tog neba Adela je vidjela u očima djevojčice, koja je čudom, sa ocem uspjela da pobjegne iz ratom progutanog područja.

U Crnoj Gori samo je Adela govorila njihov jezik. Samo ih je ona razumjela i oni su razumjeli samo nju.

Adela je voljela poeziju.

Umjesto uspavanke svojim riječima prevodila je Damsi na paštunski stihove En Sekston[2]:

„Majko, čudno lice boginje nad mojim mlečnim domom... Sećam se kao u snu onoga što si mi dala, pegave ruke što me povijaju, smeh negde iznad moje vunene kape... Grudi koje sam upoznala u ponoć, sada kucaju u meni kao more... Stavila sam katanac na tebe, majko, dragi mrtvi čoveče, tako da tvoja velika zvona, ti tvoji divni poniji mogu da galopiraju i galopiraju gde god da si.“

Ti stihovi zvučali su kao molitva i Damsa je zamišljala kako i njena majka negdje gore na nebu galopira na ružičastom poniju.

Sljedeće večeri bi joj čitala nešto drugo: „Plašim se igli. I umorna sam od gumiranih plahti i epruveta. Umorna od nepoznatih lica...“

Damsa je razumjela samo strah od igala i ona se bojala velikih igala za tkanje tepiha. Bilo joj je žao Adele jer je znala kako je jak taj strah. Impulsivno djevojčica zagrli volonterku, a ova stade plakati baš kao malo dijete. Ta igla En Sekston zlatnim vezom spojila je dva ženska života, jedan iz Kandahara, i drugi iz Amsterdama, povezavši ih u jedan složeni motiv poput onog na čuvenim avganistanskim tepisima. Magična igla pjesnikinje iscjeljivala je rane i vidala ih i krvavo meso bola prestajalo je da zjapi, iako su svi znali da vjerovatno nikada neće zarasti.

Damsa je svoju omiljenu pjesmu američke pjesnikinje naučila napamet. Svidjela joj se slika ptice sa ljudskom glavom koja govori, i kaže: „Bog je prezaposlen da bi bio ovdje na zemlji.“

Damsa nije znala ko je to i šta tačno znači „prezaposlen“, ali su je zabavljale vizije: „jata od hiljadu gusaka koje neprestano lepeću krilima“.

Adela je pomišljala kako u vrhunskoj poeziji svako pronađe nešto za sebe. Ona sama osjećala se poput hodočasnice koja je „nasred pustinje napokon našla bunar“. I bunar joj se obraćao i govorio je Damsinim glasom.

Mnogo kasnije će vidjeti da je Faik lijep muškarac i počela je da sanjari o njemu i čitala je pjesme En Sekston, poput molitve:

„Ruke nam se miluju,

bradavice kao mlade zvjezdače –

ustima sišemo luđačko prstenje dok ne izraste u mjehuriće;

prsti su nam goli kao latice

i svijet otkucava na ljuljački“.

Čitala mu je pjesme i kao da mu je govorila Eninim riječima:

„Bila sam umorna dobivanja ženom,

umorna od žlica i lonaca,

umorna od vlastitih usta i grudi,

umorna od kozmetike i svile“.

I osjećala se kao da opšti sa anđelima. Kad je trebalo da se vrati kući, kroz glavu su joj prošle riječi – „ti si odgovor“.

Na put nazad krenuli su njih troje, Adela i Faik, vodeći Damsu između sebe.

Adela je promrmljala: „Isprepletenih ruku projahali smo ispod sunca.“


Željko Sekulović

---

Željko Sekulović je pjesnik, šahista, pravnik. Piše duže od dvadeset godina. Objavio je dvije veoma zapažene zbirke poezije, Treba mi riječ i Tango ulice, kao i dramu Povjerljivi razgovor, uvršćenu u knjigu kratkih drama Priče sa balkona, priče sa Balkana. Prevođen je na engleski, ruski, azerbejdžanski, albanski i bugarski jezik.

Željko Sekulović je pjesnik moderne, a njegov diskurs je urbani, gradski milje i poetski iskaz toliko jak, da u versima djeluje vreliji od ljetnjih podgoričkih žega, koje po predanju taj gradski asfalt tope. Diskurs ,,urbane poezije“ ne uključuje samo pjesme koje tretiraju temu grada i gradskog života, već se termin shvata šire, kao paradigma moderniteta. Sa piscima Lenom Ruth-Stefanović i Aleksandrom Sekulovićem osnovao je Udruženje pisaca i književnih prevodilaca Crne Gore. Živi i radi u Podgorici.

 

[2] Stihovi En Sekston u prevodu Vladimira Stojnića (En Sekston: Novembar tela i 
kalendara: Izabrane pesme, Kontrast, 2018) i Damira Šodana 
(http://enklava.rs/prevedena-poezija/225231/anne-sexton-sve-to-cudno-preobilje.html).