Poem-lettered p(r)oiesis

Moja voljena S,

Cik je zore i želim ti toplo, a ne prokleto jutro.

Moja voljena S,                                

Prokletog imena i roda prokletog, kao dijete sam znala ženu koja je sebi glavu odsjekla motornom testerom. Kad zatvorim oči, mogu da vidim: u sredini – lokvu krvi, lijevo – sitno, beživotno tijelo i desno – malenu glavu kratke, oštre, crne kose i ukočenih očiju. I dok tebe nijesam (opet posthumno) upoznala, znala sam mnoge žene koje su glavu sebi sjekle, palile, uništavale već nekako, na nezamislivo kreativne načine. I ja sam svoju glavu sjekla često. Ne zaista, klati se na ramenima još. I to ne zato što me je strah kletve devetog koljena, jer sam s njom srasla odavno, nego zato što moram da znam kuda vodi taj divlji ples.

                 ‘Blood to the water, neither can fuel us alone

               Fervency in my arteries, passion bloomin’ through my bones’

Srasle smo vremenom, dakle, kletva i ja, a ipak je tuđa i ja joj ne dam vlast nada mnom. Skrivam joj pogled. Ne govorim joj ime. (Neće moći, prokletnice! Jednog dana ću JA TEBI da otkinem glavu! Koprcaćeš se poput ribe na suvom, bezglavo ćeš trčati kao kokoš, a zaludu ti sve, bezumnice kleta! Srce ću ti zdrobiti i na zgarištu nekadašnje tebe ostaće samo prah kojeg jedva da se neko sjeća. Jača sam od tebe bar tisuću puta i to ipak znaš. Iza nas su vjekovi krvavih sukoba. Krv je teren kojim gramzivo vladaš, ali dok klecam u grimiznim lokvama, moj kipteći bijes dobija snagu lavice i u lice ti ričem jačinom od 166 decibela! Sad već sasvim izmučena, moja glava dobija pokrov od zlatnih krila. Lebdim u transu i param nebesa. Šište munje i gromovi. Iz srca mi rastu ljiljani i crne ruže. Tijelo mi je mahovina. Mirišem zdravo samoniklo i udaram bubanj. Para ti uši, potpuno te zaglušuje. Ostaješ na zemlji, gdje ti je i mjesto. Da proguta zlobu tvoju bezumnu i bolnu. Šaljem strahoviti pljusak, ludačke potope, da speru krv. U spokoju, moja stopala također dobijaju par zanosnih krila. Sada sam toliko munjevita da ni kletva ni blagoslov ne mogu ni da me okrznu.) Toliko sam siva da me (živo) biće ne primjećuje.

Sat otkucava podne, moja voljena S.

Ja ti želim dobar dan.

Vidi, donijela sam ti najljupkiju glavu koju sam našla dolje. Baršunastog, zavodljivog glasa. Sirena. Poetesa u kući od užasa. U dugačkoj bijeloj haljini sa nježnoplavim ogrtačem, stoji na terasi dok joj morski vjetar razmiče lepršave zavjese. Voli odsjaj sunca u vodi, lijene i razdražljive talase i sladoled. Smatra da je sve to stravično cool. I jeste. Samo njoj tako dobro stoji bijelo. Ma stoji njoj sve, to su trice i kučine. Ona je boginja svog univerzuma. I univerzumā onih što su posezali za njenom sasvim mekanom rukom što stoji ispružena kod paklene kapije. Ali, ona pjeva toliko milozvučno ljekovito da kapiju niko ne može da prođe. Ona je čuvarka svjetova i ako imaš čisto i hrabro srce, a ja dobro znam da jeste tako, okrenućeš joj leđa i vratiti se putem suprotno od onog kojim si došla, bez osvrtanja. Izdaleka čućeš eho njenog moćnog glasa

             ‘I, I see you going

             So I play my music, watch you leave’

koji će potpuno utihnuti dok se ne vratiš svom sopstvenom.

            ‘Nothing gold can stay

            Like love or lemonade

            Or sun or summer days

           It's all a game to me anyway’

Biće gusta magla, ali pomoći ću ti da razaznaš obrise.

           ‘Oooh-oooh

           You’re cold as ice, baby

           But when you’re nice, baby

          You’re so amazing in every way

          Oooh-ooh’

Čim se vrijeme proljepša, samo, molim te, budi očajno strpljiva. Ja ću za tebe da kušam sve modre smokve. I nema veze ako mi bude muka, moje tijelo je toliko žilavo. Već je uspjelo da svari vještačke otrove i užarene suze što silovito stiskaju grkljan. Stakleno zvono mi sve rjeđe treba jer imam 10^-17, ali, hvala ti što brineš.

Samo, opet te molim, nemoj puno da razmišljaš jer tijelo će ti se raspuknuti poput šipka i onda ćeš opet da izgubiš glavu. Biće potrebno užasno dugo vremena da ti je vratim. Ni najmoćnija magija neće ubrzati stvari. Svaki put je zoveš drugačije.

        Arijana

            Aradija

                  Aleksija

                        Anđelina

                                Sara

                                      Stefanija

                                               Moja Tamara (oprosti mi ako možeš)

                                                     Voljena Danica (uvijek znam kad si tu)

Mila moja S,

Točno je šest popodne i ja ti želim ugodnu večer. Nosim ti topli, najfiniji pijesak da po njemu hodamo uz skori zalazak sunca. Da šećemo i da se smijemo iritantno. Prkosno i bez zadrške. Baš ti lijepo stoji glava. Dođi, čekaju nas tri psa, gavran i jato zmija. Ti uzmi ključeve, a ja ću baklje. Idemo u mrak, samo, nemoj da se plašiš, imam talisman i hamajliju za tebe. 

Voljena S,

Sad je ponoć, a mene je zaposjela luđakinja. Iz potkrovlja, sa raspalog asfalta ili podnožja svete šume, ne bih znala. Bila je gusta magla, nijesam mogla da razaznam. Zasula me stihovima da se odbraniti nijesam mogla. Još me drži groznica od njenih stihova:

My Master of Silence

Has left me unattended

I sat and played with

R A N D O M   W O R D S

 

Oh, Emily,

Is it you who set me free?

My beloved Archer,

From the bottom of my heart,

THANK YOU.

 

And though the water

Threatens to drown me,

I'm knitting my web patiently,

AND I FEEL IT’S BRAND NEW.

 

Your Silence has left me speechless

How dare I say a word?

I landed those unspoken

Left unattended

On a piece of dumb parchment

And they

SHINE SO BRIGHTLY

 

They blind the eyes of those who see

Of the fearless who

CROSS THE BORDER

Boldly

How luminous must it be!

Ne znam šta to znači i zbog čega me opsjeda ona, ali znam da on misli da zna šta su crne rupe. Misli da zna sve dok ga milijuni stepeni Celzija ne sprže do temelja, prije nego i dobije šansu da mi priđe. Žalosnim glasom mi govori kako bi me ubio od kurca. Šutim, a oči mi govore – Dušo, ako jebeš mrtvu ženu, zar nijesi onda nekrofil? On ne sluti šta mu se sprema. Širimo laži i tračeve, a on ne zna naš znakovni jezik. Žvaćemo ga kao duhan i ispljunemo uz obilje pljuvačke. Nemoj da bude suho. Neka vlada carstvo vlažne pećine i neka je vlažno sve osim žar-crvenih cipela.

Dođi, da hodamo po plaži. U zoru su čarobne boje.

Out of the ashes

We rise with your red hair

And we eat men like air


Sandra Šabotić

---

Od svega čime se Sandra Šabotić bavi i šta je zanima, najdraži joj je rad u online časopisu Veštičja revija, gdje sa grupom entuzijasta i znalaca razmiče debeli veo predrasuda i neznanja u čast istine, činjenica, objektivnosti, hrabrosti, otvorenosti prema drugačijem, dječje radoznalosti i, iznad svega, ljubavi, bez koje projekat ne bi ni postojao. Poeziju živi svakodnevno, a u prije nekoliko godina je neočekivano probila put iz njene utrobe i sada slobodno obitava u međuprostoru, gdje je i teže kontrolisati.