Upoznale smo se na grupnoj terapiji. Na terapiji
za lažno zlostavljane žene. Loše žene. One koje nijesu uspjele da zadrže svog
muškarca... Makar tako govore ostali, da... Sama sam ga izazvala... Tako kaže
čak i moj otac. Kaže da mi, moderne žene, mnogo izmišljamo i pravimo probleme
tamo gdje ih nema. Komplikujemo. Mnogo pričamo i vičemo. Previše zahtijevamo i
premalo se smijemo. Nema modrica – nema zlostavljanja. Jasno je pravilo... I
šta da učinim, koji komadić kože sa sebe da svučem da bi sistem vidio moje, pod
njegovom rukom, deformisane kosti?
Upoznala sam je na toj grupnoj terapiji, kada sam
ja još uvijek, uglavnom, ćutala. Ona je pričala, zračila, svojom vatrom u očima
ulivala nadu da su moji mrakovi tu samo da bih jednog dana još više sijala.
,,Oduševljeni smo ljepotom leptira, ali rijetko priznajemo promjene kroz koje
je prošao da bi postigao tu ljepotu“, rekla je jednom. Njen životni put bio je
pun kamenja i trnja, a njen korak (možda baš zato) lak i nepokolebljiv. Takve
su joj bile i riječi, i note... Zato ih je darovala drugima. Jednom mi je čak
darovala i moje, vlastite riječi... Značajno me pogledala i izvadila iz svoje
torbe veliku, debelu, ručno ukrašenu, šarenu svesku. Da bih pisala... O svemu o
čemu bih htjela, i o svemu što progovoriti ne bih smjela. Rekla je da će to
biti nešto samo moje. Nešto što ne može biti pogrešno... Nedovoljno.
Kasnije sam saznala da je ona tako, umjetnošću,
liječila... Njeno obračunavanje sa vlastitim demonima iz djetinjstva i
mladosti, silovateljima, rasistima, sopstvenim identitetima, bio je bestseler
magazina Njujork Tajms. Kakav uspjeh za jednu ženu! A tek ženu čija je
koža boje dubina! Da njeni spisi, jednog dana, budu na spisku obavezne
literature u mnogim školama i fakultetima, kao osmogodišnja, zlostavljana i
proganjana nepostojećom krivicom, samo zato što je o monstrumima progovorila –
nijema djevojčica tada nije ni sanjala... Ali vjera, hrabrost i ljubav ne poznaju
granice. Tako je ona živjela.
Prvi put kada sam otvorila svesku, u samoći svoje
male, ali tople sobe u ženskoj sigurnoj kući, nijesam znala kako bih počela
svoju priču. O čemu, niti kome bih pisala. Bila sam prazna... Nijesam se mogla
sjetiti čak ni svojih omiljenih stihova, što možda ne bi bilo toliko tužno da
nekada nijesam toliko pisala i more knjiga čitala... Trebalo je vremena da se
sjetim da sam nekada sanjala. Sanjala sam da postanem književnica. Trebalo je
još više vremena da oprostim sebi znakove koje nijesam vidjela, riječi koje sam
prećutala i suze koje sam progutala. Još uvijek stežem zube i pokušavam da
oprostim društvu koje snagu jedne žene nalazi u pragu tolerancije bola i
pretrpljenoga.
Voljeli smo se, bili smo zaljubljeni. Izlazili smo,
putovali, jako puno smo plesali... Bio je nježan. Jednog dana mi je čak
poklonio plavu pticu. Da li je to bio prvi znak? Govorila sam mu da ne volim da
vidim ptice, kao bilo koju drugu životinju u kavezu, a ipak mi je poklonio. I
ja sam se nasmijala, zahvalila mu, zagrlila ga – zato što sam se osjetila
voljeno. Prvi put u životu. Ptica je ubrzo prestala da pjeva. Kada je rekao da
nam ne trebaju dva automobila, bila sam bez posla, pristala sam da prodamo moj.
Nikako nijesam uspijevala da pronađem posao, pa nijesam morala da pristajem na
to da prodamo i moj mobilni telefon. Šta će nam dva? Šta će mi toliko
prijatelja, šta će mi prijatelji, šta će mi šetnje, šta će mi putovanja... Zar
mi on nije dovoljan? On, koji radi dva posla, zbog nas. Nikada mi ništa nije
dovoljno – govorio bi kada bih zaboravila da se nasmijem.
Jednog dana sam ga puno iznervirala... Ne sjećam
se zbog čega. Možda je ručak bio loš, ili sam samo ja tako izgledala, ne sjećam
se... Sjećam se da je udario rukom o zid pored moje glave i napravio veliku
rupu u njemu. Zemlja mi se tresla pod nogama dok su njegove crvene od bijesa
oči i užarene riječi lomile sve po sobi, a on je, nekako, postajao
zaprepašćujuće veliki. To je bio tren kada je plava ptica počela glasno da
pjeva... U jednoj neprospavanoj noći. Kada je pošao na posao, a ja spakovala
svoje najneophodnije stvari, svoju malu pticu, i pobjegla. Nijesam imala
automobil, pa sam pješačila. Nijesam imala mobilni telefon, pa sam tražila. Nijesam
imala kome, pa sam došla sebi. Jednog dana sam sa ženama na grupnoj terapiji za
lažno zlostavljane žene podijelila svoj košmar. Sanjam da postajem ukočena i
prazna, dio prostorije, fiksirana, lomljiva... Kao zid. Ograničena sopstvenim
strahom. I da je on zamahnuo rukom prema meni.
Tada sam upoznala nju. Pjevala je iste pjesme kao
moja plava ptica, sa kojom nijesam znala šta ću... Neki dio u meni i dalje se
potajno nadao da će se promijeniti, da ću se vratiti mjestu koje sam nazivala dom i da ćemo živjeti srećno do kraja života. U bajkama je uvijek
princ taj koji usrećuje junakinju, a ja sam se osjećala odviše slabo i
usamljeno. Željela sam da se vratim, ali još više sam željela da upoznam tu
ženu. Bilo je u njoj nečega poznatog i bliskog, kao neki davno izgubljeni dio
mojih očiju... Mislila sam: Samo da je
upoznam, pa ću mu se, možda, vratiti... Moram saznati kako to da zna o čemu
pjeva moja zarobljena ptica.
Zvala se Margerita Eni Džonson, ali svijet ju je
znao kao Maju Angelou. Kao što već znate, za vrijeme ranih godina svog
djetinjstva, bila je nijema. Tadašnjeg dečka njene majke, njenog silovatelja,
ubili su odmah nakon izlaska iz zatvora.
,,Verovala sam da ga je ubio moj glas. Ubila sam čoveka zato što
sam izgovorila njegovo ime. Tada sam mislila da nikada više neću govoriti jer
bi moj glas mogao da ubije bilo koga drugog“, ispričala je jednom prilikom.
Ipak, za to vrijeme, puno je čitala. Pisala. Samo tri nedjelje nakon mature,
rodila je sina. Idući za svojim srcem, udala se za Grka. I nije se obazirala na
negodovanja okoline, rasiste, čak ni na neodobravanje svoje majke, njene
vlastite krvi. ,,Ljubav ne poznaje barijere. Ona preskače prepreke i ograde,
prolazi kroz zidove kako bi stigla na svoje odredište puna nade“, sijala je dok
je govorila o toj nepobjedivoj ljubavi.
,,Ne shvatam“, pitala sam je jednom dok je pričala o tom dijelu
svog života, ,,kako možeš tako govoriti o ljubavi, kad si se od tog istog
čovjeka razvela?“
Ali ona je govorila o ljepoti te ljubavi,
smijehu, koliko je tada plesala, o plesnoj trupi koju je, u tom periodu,
osnovala sa prijateljima... ,,Budi dovoljno hrabra da uvijek iznova vjeruješ u
ljubav.“
Tako je ona vjerovala. Zato je valjda i pronašla
sebe... Zato se valjda borila za naše nezapisane riječi. Zato je znala pjesme
koje je pjevala moja plava ptica... Bile su to pjesme nade. Bio je to moj
unutrašnji glas koji dugo nijesam slušala, a koji je ona, svojim pjesmama,
probudila. Zato se nikada nijesam vratila nekom kome ljubav nije najveća
svetost. Zato sam se vratila pisanju, putovanjima, plesanju... Put je bio (i
dalje je) trnovit, moja stopala su se odvikla od pravljenja novih puteva i
postavljanja vlastitih granica, ali... Vremenom sam se osmjelila, pa sam
pustila plavu pticu u divljinu. Odletjela je pravo u moje oči.
Sinoć nijesam
sanjala san u kojem se razlivam po podu.
A jutros...
Jutros sam se čak sjetila svojih omiljenih stihova...
Zapisala
sam ih. Sama ih stvorila... Rodila.
Velika.
Nježna. Ljubavna. Bezgranična...
Tamara Senić (13. 12. 1996, Crna Gora).
Diplomirana teoretičarka umjetnosti, ponosna nastavnica muzike i magistrand...
Ali od najranijeg djetinjstva neodvojiva i od ljubavi prema pisanoj riječi. Autorka
tri samostalne zbirke poezije, kratkih priča, bajki i jedne muzičke
dramatizacije za djecu. Djela su joj nagrađivana i prevođena na više svjetskih
jezika, ali najdraža joj je nagrada za najbolju kratku priču na temu lične
slobode u organizaciji NVO ,,Ženski glasovi“, možda zato što smatra da cijela njena biografija može stati u sljedeće
riječi: Zaljubljenik u slobodu.
No comments:
Post a Comment