Dok pokušavam duboko da udahnem, pluća mi ispune čestice izmiješanih medicinskih tečnosti, a u nosu se zadrži miris jeftinog sredstva za održavanje keramičkih pločica. Sestre su ljubazne i tihe, „komšije“ nerazumne i mahom histerične, vani je prostrano dvorište i široke krošnje jorgovana. Tablete koje mi daju neobično su velike i mučim se iz nekoliko puta dok uspijem da ih progutam. Često zapne u grlu parče tablete i podsjeti me na loše prženu piletinu koju sam nevoljno žvakala nekoliko sati prije epizode koja me je preselila na trenutno mjesto boravka.
Treći put sam u duševnoj bolnici bez nade da će uspjeti da pomogne mom duhu. Nekoliko novih doktorskih lica, eksperimentalnih medicinskih tretmana zbog kojih je suprug potpisao stotinak papira, malo više sna nego obično, česta magla između redova misli i tupost emocija. Trenutna pomoć koja kasnije vraća u svijet oštar za ovalne prirode nalik mojoj, u svijet nezainteresovan za neprilagođene i depresivne.
Juče
sam imala treću seansu sa novim psihijatrom kojeg su „uvezli“ iz Njemačke,
roditelji su mu iz Juge pa govori i naš jezik iako preferira engleski. Služim
se engleskim, ali misli su mi uglavnom izmiješane i usporene od brojnih koktel
terapija pa je i ovaj maternji premija kada pokušavam da sastavim djeliće misli
i osjećanja dozivajući u sjećanje veče kada sam uz pomoć odgovarajuće mješavine
i količine tableta pokušala da okončam život. Propitivao me o majci i odnosu sa
njom, pričala sam mu o njenom psihičkom silovanju koje datira od prvih dana
mojih sjećanja, njenoj složenoj dijagnozi nikad formalizovanoj jer je insistirala
na seoski neophodnoj normalnosti, njenim malograđanskim uvjerenjima i dubokoj
nesreći čije se parče otrgnulo u jedinom fetusu koji se razvio u njenoj utrobi.
Pitao me je da li osjećam mržnju prema njoj, rekla sam da ne, ali ne osjećam
baš ništa a to je jednako loše kada je u pitanju emocija za roditelja, zar ne?
Nije komentarisao. Šta bih joj rekla kada bi mogla da me posjeti? Da prestane
da mi šalje proklete ruže iz njene vještačko uglancane bašte i članke o
vještačkoj oplodnji. I da, da mi ne dolazi opet u posjetu jer mi pojačava
mučninu u inače preosjetljivom želucu. To bi bilo sve, sa njom su riječi odavno
postale suvišne, tako da ne bih ništa dodala. Pismo mužu? Napisaću ga do sljedeće
seanse.
Pogled
iz moje sebe je prijatno umirujući... Krošnja jorgovana koja se njiše, nekoliko
pčela napuštaju drvo obgrljeno puzavicom, u daljini visoki crni stubovi
zaobljenih vrhova koji nas odvajaju od svijeta u kojem žive oni čije dijagnoze
još uvijek nijesu potvrđene ili pak dovoljno zabrinjavajuće. Sjedim u fotelji
visokog naslona, večernja tableta djeluje, misli se sudaraju, mrse i nestaju,
pogled ostaje usamljen, a um vakcinisan lakoćom sna.
...
Opet
je jutro i nozdrve su ispunjene jakim mirisom varikine.
Poslije pola tosta s marmeladom od jagoda i tri progutane tablete koje se minutima bore sa stisnutim grlom izašla sam u dvorište. Prilično je mirno i samo je nekolicina pacijenata vani. Sjela sam na klupu ispod drveta i pisala pismo koje je tražio psihijatar. U pisanju sam uvijek bila vješta, dvije izdate knjige jedini su produkt mog života i zasigurno najveća vrijednost koja će ostati kada uspijem da odem odavde i budem pametnija u završnom scenariju samoubistva. Pismo sam napisala prilično brzo, to je benefit prevelikog razmišljanja cijelog života, u svakom trenutku ima se šta reći jer se o svakoj sitnici, osobi i događaju mislilo pretjerani broj puta. Skinula sam čarape i jaknu, ostala u dugom bijelom čaršavu koji predstavlja haljinu sa četiri proreza i pustila da se zima uvlači u svaki milimetar tijela. Volim kada mi tijelo trne i kada se fizičkim efektima borim protiv melanholije i opsjedajućih misli u stvarnom svijetu. U ovome svijetu, izdvojenom za nas, ludake, koje iz kurtoazije nazivaju duševnim bolesnicima, tablete me prilično umiruju i bruse um i srce. Ne volim kada me brusi medicina, a ljudi pokušavaju prilagoditi svojim potrebama jer ni oni nijesu prilagođeni mom grlu, želucu i željama.
Počinje pljusak bez najave i crnih oblaka. Takvi su i moji pokušaji samoubistva, bez društveno shvatljivih povoda i logičnom umu razumljivih slijeda događaja. Ostajem sama u dvorištu. Osoblje ne primjećuje da je jedan pacijent ostao, opet uspijevam biti zaboravljena i izopštena na mjestima gdje pravila strogo nalažu suprotno. Gazim daleko, sve do kraja dvorišta, do visoke ograde i između puzavica posmatram udaljeni svijet neuhvaćenih ludaka... Ne nedostaje mi.
Na klupi se razliva napisano pismo, ali se obrisi slova naziru:
„Našao si me prije nekoliko sedmica bez svijesti i kajanja, u našoj dnevnoj sobi, u tvojoj omiljenoj fotelji. Željela sam da zamrziš tu fotelju i da ti pogled na nju uvijek zagrebe savjest misleći da sam oduzela sebi život jer me po zakonu klišea varaš već mjesecima sa svojom asistentkinjom. Istina je da mi je ego poljuljan od kada znam za tvoju aferu i da je još jedna nit smislenosti moga života pokidana onoga trena kada sam pročitala par vaših primitivno seksualno jednostavnih poruka. Da, istina je da te od toga dana prezirem i ne gledam kao prijatelja i utočište u koje prelivam sve preostale kapi ljubavi koje je moje bolesno biće u stanju osjetiti. Ne umijem majci da oprostim za psihu razarajući gen i njene svjesne i nesvjesne torture svih onih dana koji su za postojanje bilo kakve nade morali biti bezbrižni, kako tebi onda da oprostim što si me ubijedio da me osjećaš i razumiješ, a potom odustao na način na koji se ne odustaje od lude spisateljice? Najviše šta mogu doseći jeste da mi bude svejedno i ako ću biti sasvim iskrena u ovom pismu, a doktor je to od mene tražio, većinu vremena mi i jeste svejedno. Kada sam melanholična, usamljena i pritisnuta tonom sumornih emocija, razmišljam kako da te kaznim.
Ako je za utjehu oboma, nešto najbliže sreći doživjela sam u trenucima provedenim sa tobom. Te trenutke mogla bih opisati blisko i lako jer su za mene bili novi i jedinstveni, nadala sam se da mogu biti učestali i nekim čudom ljekoviti, ali godine koje smo zajedno proveli pokazale su da griješim. Gdje god smo putovali, vodili ljubav, ručali, plivali, vozili bicikla, gdje god smo stvarali podlogu za sreću, bile smo prisutne ja i, mnogo više, moja depresija. Kada god bi zaspao, uvjeren da smo imali dobar dan, ja bih ostala budna još nekoliko sati, morena uspomenama iz stresnog puberteta, nefunkcionalne porodice, tužnih srljanja u tinejdžerske seksualne odnose i u svakom trenu svjesna ovog oblaka izdvojenosti i samoće čiji me neprirodno bučan glas uspješno nagovara da budem potištena i anksiozna na promociji sopstvene knjige, na proslavi Nove godine, na ručku sa prijateljicom, u trgovini, u vožnji, u čekanju reda u pošti, na porodičnom okupljanju, na plaži... Nije lako biti moj suprug, ali nije ni lako biti ja. Odgovornost da me voliš i održavaš na površini bacila sam ti u ruke bez razmišljanja, bolno svjesna da niko ne može spriječiti moje davljenje. Žao mi je zbog toga.“
Miris
vlažne zemlje poništio je miris sredstva za čišćenje, osjećam zimu i izbrušeni
oblik misli koji ne ranjava mozak... Ovo je dobar trenutak.
Aleksandra Milić
Aleksandra
Milić, rođena u Podgorici, 26-og njenog omiljenog mjeseca (septembra) 1987,
gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a potom u Beogradu diplomirala na
Fakultetu za turizam i magistrirala menadžment ljudskih resursa. Njene priče
zastupljene su u brojnim zbornicima zemalja iz regiona, osvojila je drugu
nagradu za najbolju kratku priču regiona (,,Avlija“, 2016. godine) i
zastupljena je kao najmlađa autorka u Antalogiji
proznog stvaralavštva crnogorskih književnica (2020, priredila prof. dr
Sofija Kalezić). Živi i radi u Podgorici.
No comments:
Post a Comment