Svaki put bih na isti način otvarala
rernu, kao da drugi nije postojao. I svaki put bih zaječala, ukočila se,
dodirnula lumbalni dio leđa, odakle je dolazio taj podmukli oštri bol i
pokušavala se mrdnuti, osloboditi toliko puta poznate mi bolom zasukane poze. I
uspijevala bih, nakon minut-dva, tako što bih prestala i disati, da dahom ne
dodirnem to živčano klupko koje me, evo, već nekoliko godina iznuruje i
prizemljuje bez milosti. Izgleda, moje mu je tijelo dobro došlo da uvježbava
intenzitet i količinu bola koji mi u tom momentu nesebično ubrizgava. Pridržala
bih se drugom rukom za gornji dio šporeta, široko otvorenih usta, slična ribi
kad se nađe na suvom, bešumno ih zatvarajući i otvarajući i, malo-pomalo,
uspijevala da dođem do mrvica vazduha. Da, uspijevala sam, ali ne i ovoga puta.
Bol je sada iznenadnije i podmuklije zavrtjela u glavnom pregibu, kako su mi doktori ranije objašnjavali, tzv. sakroilijačnog zgloba, ne dozvoljavajući mi ni milimetar slobodnog prostora, za sekund me mumificirala, glave okrenute prema unutrašnjosti napola otvorene rerne (krompir se upravo bio dobro zarumenio!). Ostalo mi je samo toliko snage da iz ukočenog grla ispustim panično a!a!a!a!a!a!a... koje je brzo prelazilo u hrapavo e!e!e!e! sa završnim, jedva čujnim e!e!e!e!ej!ej!j!j!
***
Ovakve situacije, a bilo ih je zaista, suprug je smatrao mojim prenemaganjem prije nego bilo čim drugim što bi ga moglo uvjeriti da se, ipak, radi o nečem ozbiljnijem. „Nigdje nijesam vidio nešto slično da se samo od jednog pokreta, nagiba, ili okreta može baš toliko jaukati“, rekao je, i dodao: „I zavijati“. Nije me iznenađivao. Na sličan tas svoje nevjerice poodavno je stavljao gotovo sve što se smatralo da je u domenu mojih obaveza: I kuhinja i ostalo domaćinsko poslovanje po kući, oko kuće i za kuću, čak i onaj moj, tako rijetko uhvaćeni, a ja sam ga nazivala posvećeni, trenutak bdjenja nad papirom i traganja za riječima, zajedno s olovkom u ruci. A riječi ka’ riječi! Neke su mi se izmicale, druge rado predavale. Možda su i one bdjele nada mnom, a da to nijesam ni znala. I tako se kroz razgovor, koji smo samo riječi i ja razumjele, a drugi, pa ni moj suprug, nijesu mogli ni čuti ni naslutiti, rađao po koji stih, pjesma, rečenica...
Ni ovoga puta, da je kojim slučajem i htio, nije mogao pomoći – spavao je u svojoj sobi, što je postalo dnevni ritual već godinama, oslobođen svih nedoumica koje bi mogle na bilo koji način destabilizovati njegov uvijek spreman ironični odgovor.
***
Desnom rukom naslanjajući se na gornju ivicu poluotvorenih vrata, a lijevom napipavajući ravni dio ploče šporeta, već dobro zagrijanog od još ranije upaljene ringle, sa svrdlom gušećeg bola kako, činilo mi se, bez zastoja već korača prema srcu, nijesam mogla da gledam ni tamo ni ovamo, jedino pravo. A pravo su bili samo garavi zidovi rerne, bez osvjetljenja (lampica davno ugašena, nikad više popravljena), kolutovi krompira kao tamni vulkanski kamičci koji, još vreli, isparavaju ljepljiv zadah... Nije to više bila rerna, već crna rupa kakvu, u vidu hologramskih varijacija, često gledamo u, po ko zna koji put ponavljanim, TV naučnim serijalima.
Rupa! Sinulo mi je u djeliću pra-pra-sekunde (možda još i kraće, nikad nijesam bila dobar matematičar!). U koju bi trebalo zaći, možda bi se našlo nešto u njoj što bi nam, u krajnjem, moglo i poslužiti, pomoći nam da se (raz)uvjerimo, da (pro)gledamo, ili, ili... čak i da nestanemo, da negdje drugdje izbijemo... Možda rupa i nema dna! Ali, u tom slučaju, bila bi tunel! Svejedno, samo zaći u nju, osloboditi se sadašnje razarajuće sekunde bola koja će me ionako, osjećam, smrviti u paramparčad. I krenula sam...
***
Našli su me kasnije, objašnjavali su, na podu, okrvavljenog čela, s modricama na desnoj strani lica, prelomljene nadlaktice, bez svijesti... Suprug, vidjevši prazan sto, zavirio je u kuhinju... Pozvao je Hitnu, neke komšije stigle su i prije nje... u sažaljivom čuđenju, pretpostavkama, sa ponekim grčem na ponekom licu, rasijanih pogleda, riječi razumijevanja i nagađanja miješale su se kao pčele pred rojenje, iščekivanje se pretvaralo u drhtavicu koja je plavila ionako stiješnjeni kuhinjski prostor, prelijevala se u trpezariju, nastavljala kroz dnevnu, i pretvarala se u žamor što je, sve glasniji i nestrpljiviji, izlazio na spoljna vrata kuće.
„Kad te je Hitna povratila u život, tek tada si počela da buncaš“, prepričavao mi je suprug, ,,samo si spominjala neku Silviju, da si se susrela s njom, da je to bilo sudbonosno, da ti trenuci, naglašavala si, ‘vrijede života’, i više još... Da život nije onaj koji nam je dat, već onaj koji izaberemo... Da je onaj izabrani važniji. Čak ‘i smrt da izaberemo – to je, opet, život’, baš tako si rekla, a da onaj koji živimo, može biti gori od smrti... I tome slično. I tako, te gluposti...“
Nijesam mu na to ništa odgovorila. A ni drugima. Čemu? Svi su oni u svom životu čuli za (po)neku Silviju, ali za Sylviu Plath – sumnjam. A ako i jesu, bilo bi to prije da su načuli. A kako načuli, tako i zaboravili.
Suprug je krenuo još dalje. Inače, volio je da tanca po mojim nervima. To ga je zabavljalo. A možda je na taj način umirivao svoje? Ko zna?
,,Kad ćeš opet da zakažeš susret sa Silvijom?“, upita me dan-dva kasnije, dok se gnijezdio u fotelji i uvježbavao najzgodniji položaj u kojem će naredna dva sata obavezno odgledati nešto na TV-u.
Zadrhtala sam. To nije ličilo na pitanje niti na neku ironijsku zadjevicu koja od česte upotrebe postaje prozaična. Bila je to lava najcrnjeg cinizma koja je već počela da peče dio po dio mog tijela, da ga rastapa u komade koji će, ako smjesta nešto ne učinim, postati samo užarena ljepljiva masa... i kao da nijesam nikad ni postojala. I zaista, počeh da opipavam glavu, ramena, stomak, noge... da se uvjerim da sam živa. Sve je bilo na svom mjestu – osim mene.
Znala sam: Susrešću se ponovo sa Sylviom. Naći ću već neki način. Makar opet kroz crnu rupu...
Jovanka Vukanović rođena je 1948. godine u Plavnu kod Knina. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru – Odsjek za francuski jezik i jugoslovenske književnosti. Do sada je objavila pet zbirki pjesama: Prostorne vertikale; Ko te za kuću pita; Pogrešno tretirani slučajevi; Otići i Prolaznici, dvije knjige eseja i prikaza: Vrijeme stiha i Naslovi i antologiju Pjesnikinje Crne Gore 1970–2015.
Živi u Podgorici.
No comments:
Post a Comment