Zaboravljeni

Andro

Sjećam se kaputa koji je nekako visio na tvojim uzalud širokim leđima. Tvrdo tkanje. Teška vuna. Nekoliko brojeva veći. Nosio si ga godinama kao neku tešku kaznu. Tako je meni izgledalo.

Sada tek razumijem i znam da nije bila prilika za bolji ili drugi. Za lakši.

Tvoja leđa bila su navikla na pogrbljenost u ramenima.

Na pognutnost prema zemlji, kao da si joj stremio i prije nego što ti je bio vakat.

Gledao sam te godinama u njemu i sve je izgledalo kao da kaput postaje sve veći, a ti sve manji i niži. Nestajao si u njemu. Topio se. Kao velika gromada ledenog brijega pod suncem. Nikada nijesam vjerovao da možeš da nestaneš tako visok i krupan.

Toliko godina kasnije stoji i dalje na čiviluku, kod vrata. Kao da te čeka i čuva tvoje mirise kože i znoja koji su mi nekad, dok sam bio manji, zadavali mučninu u onim rijetkim trenucima kad bi mi bio blizu.

Nije htjela da ga odloži u drveni sanduk sa starim stvarima. Kao da je mislila da ćeš da se vratiš svakog trena. Nije htjela da te pusti. Jednom sam je zatekao kako ga navlači na sebe. Rukavi joj visahu još najmanje pedu preko prsta, zagrlila bijaše samu sebe tim dugim rukavima i zari nos u revere, i stojaše tako dugo, mirisaše ih. Poče da se njiše u njemu kroz kuću dok je tišinu parala škripa starih dasaka pod njenim nogama.

Bijaše soba sva zamirisala na tebe.

Nijesam pamtio mnogo tvoje ruke. Rijetko su me dodirivale. Kad bi prošao pored mene, pomazio bi me po glavi. To je bilo sve.

Mislio sam da više volim majku od tebe. Sve do trenutka kada si nestao sa lica ove zemlje i prestao da hodaš njome. Dugo sam bio ljut na tebe što si nas tako napustio, iznenada i prerano. Nijesam pomogao tvojoj duši da ti lakše napusti krupno tijelo i ovaj naš grumen zemlje. Nijesam joj pomogao da lakše krene na put. Prizivao sam te, jedio se i bio ljut na tebe, svakodnevno.

Sada kada više nijesi među nama, često te sanjam i samo, oče, mislim o tome šta sve nijesam stigao da te pitam, a htio sam. Što sam sve imao da ti kažem, a nijesam. Pomislih na sav ’ljeb i so koji izjedosmo zajedno u velikoj ćutnji, i bi mi krivo zbog toga.

Mislim se kako mi te je vrijeme ukralo, kako nijesam znao da ga iskoristim sa tobom bolje. Mislio sam da ćeš uvijek biti tu.

Juče, kad sam sebi kuvao kafu, skuvao sam jednu i za tebe. Dodao sam u nju hladnu vareniku, onako kako si oduvijek volio i pio.

Sjedio sam tako i gledao dvije kafe, jednu pored druge, i vijugavi dim koji je brzo nestajao, muške kafe, pomislih dok je miris ispunjavao sobu. Gutljaji gorkog napitka ka’ da su pomagali suzama da mi lakše teku niz obraze, bijaše ih se nakupilo dosta. Okupaše mi lice ka’ rosa što radi travi. Očistiše me. Bijes i ljutnja, koje me ispunjavahu cijelog, sad zamijeni neka mirnoća i sve utihnu u meni, kao poslije oluje kad se smiri vrijeme i vazduh postane čist, jasno vidim svaki vrh pod nebom. Tako se i u meni bijaše sve raščistilo.

Tad sam shvatio da te volim, moj tata, čisto i iskreno i da ne znam kako ću dalje bez tebe, a moralo se dalje živjeti. Moralo.

 

***

Bijaše sasvim zabijelilo pod Lovćenom, činjaše se nekako ranije nego svih ovih godina dosad. Taman što sam donio vodu u burilima i stresao sa sebe snijeg, neko pokuca na stara drvena vrata. Čudih se kako to da nikoga nijesam vidio iza sebe.

Uz veliku škripu otvorih vrata. Veoma sporo, od kako se desilo ono sa ocem, izgubio sam vjeru u ljude. Ne mogu reći da me je strah, već se nekakva sumnja naselila u moje srce i zadugo je bila tu, skoro pa do pred sam kraj mog života.

Dvije žene promrzle i blijede stajahu na pragu naše kuće. Jedna starija dubokih bora, pridržavala je mlađu sasvim blijedu, sa tamnim kolutovima oko očiju. Njihove crne marame od nakupljenog snijega bijahu potpuno bijele.

„Hajte, uđite“, zavika Bjela iza mojih leđa kad je vidjela da su putnici. Stresoše sa sebe snijeg i sjedosmo oko vatre da se ugrijemo.

Odmah sam shvatio da su došle izdaleka.

„Ja sam Gorda“, reče kratko djevojka sa tamnim kolutovima oko očiju.

Pomislih... „Jesi Gorda...“

Nikada do sada nijesam vidio u ženskog čeljadeta tako slobodnu puštenu kosu bez marame ili makar kapice, u njoj samo bijahu upletene niske srebrenjaka raznih veličina. Kad god bi se pomjerila, čulo se kako zveckaju, i ja od tog trenutka ne mogah oči da maknem sa nje kao da postadoh omađijan tom sitnom zvonjavom njenih pokreta.

Njena kosa izgledaše kao da je maže voskom ili lojem, bijaše crna kao griva i presijavaše se pored vatre dok je sjedjela pored nje i sve izgledaše kao da se crveni plamen u njenu kosu nastani trajno... Da mene bolje izludi.

Znao sam dobro da djevojačke kose moraju biti sakrivene od svakog pogleda. Takav je bio narodni običaj, ali ne i Gordin.

Gorda nije marila za običaje, osim za svoje.

I dan-danas Bjela se češljala i plela svoje duge dvije pletenice u uglu svoje sobe tako da je ne mogah vidjeti, i kada bismo imali goste, ustala bi prije sviju da se počešlja dok je sama. Sramota je bila da drugi gledaju raspuštene ženske kose, a sramota je za djevojku da bude gologlava. Tako je nalagao običaj.

Sudeći po njenoj košulji bijaše vješta vezilja. Košulja joj bijaše bijela kao snijeg koji je maločas otresla sa sebe.

Ošvice na njenoj košulji široke, izvezene pozlaćenim koncem, a prorez na njenim grudima bijaše nekako dublji no u ikoga, pa se nazirahu nemirne grudi ispod košulje. Nemirne kao toplo naraslo tijesto.

Gorda bijaše sva ka’ iz nekog drugog vremena da je došla.

Najneobičnije na njoj bijaše, kako ona poslije mene upozna sa tim, suknja. Nešto slično kecelji i raši koju je nosila Bjela i druge žene u selu. Ali ovo nikad nijesam prije vidio. Isticaše njenu dugu figuru i uski struk, kretaše se lagodnije u ovoj neobičnoj nošnji, za koju nijesam znao odakle je. Poslije mi je rekla da sve žene u Kotoru nosahu to, i da kod nas ovdje, iza ovih visokih planina koje idu do neba, i suncu treba vremena da stigne, a kamoli šta drugo.

Znao sam da će se cijelo selo uznemiriti oko toga.

Poslije će se ispostaviti da sam imao pravo. Cijelo će selo o nama zborit’. Ta odjeća koja se zove suknja biće podvrgnuta progonu, a Gorda će biti optužena za lacmanstvo i iznevjeravanje naših običaja, koji su se dobro znali. Meni nije bilo stalo ni do čega, nako do nje, pa mi ništa i ne smetaše.

Ne znam kako se Gorda nije plašila za svoj urok djevojački.

Od svega na njoj najviše me remetio njen miris.

Kad sam stao pored nje, odmah sam se sjetio onih ruža što su svake godine prve cvjetale i opirale se mrazu, one što su rasle pored ograde, crvene kao krv, što mi Bjela ne dade da ih berem, samo da ih gledam. One su cvjetale, šireći miris kao da rastu da bi samo mene mučile...

Sa kolikim dječačkim nestrpljenjem čekah samo kad će prva procvati da mogu krišom da je uberem.

Na divlje i neobuzdane ruže koje tek čekahu da se predaju.

Na to je mirisala Gorda.

„Sad ću ja donijeti da oslanimo usta, a ti, Andro sine, uspi im vodu, sad je donio sa izvora svježa je i pitka, da se malo okrijepite...“

„Zbog nje smo i došli ovđe u ovaj nevakat od vremena“, reče žena dubokih bora koja stalno zabrinutim pogledom gledaše u Gordu.

„Ja se zovem Janica, Gordina sam tetka. Ona nema nikoga do mene. Tamo odakle smo došle, voda nije dobra, puna je kreča, zato mi se Gorda i razbolje.

Zbori se u narod da ovđe ispod planine na kojoj živi strašni Perun ima jedan lipov gaj, u njemu jedna stara lipa, starija od najstarijeg oca kojeg selo pamti, ispod njenog korijena je izvor najpitkije vode. Zbore ljudi da gledahu zimi staru babu kako pije vodu sa tog izvora i u tren od nje postane đevojka, zbori se da je to Morana, boginja smrti i zime, boginja vode.

Zbori se da je voda sa tog potoka božanska i da ko jednom popije vodu sa tog izvora, strašna Morana će ga pošteđeti ovu zimu i podariti zdravlje za života.

Radi toga ’oću da vas molim i preklinjem da nas primate kod vas na smještaj, nećemo vam ostati dužne, pare nijesu problem. Gorda je vješta vezilja, a ja mogu da pomognem u polje ako što ustreba, samo da mojoj Gordi bude bolje... a zato je potrebno neko vrijeme rekoše nam doktori. Makar da izguramo ovu zimu, dok ne otopli...“

Gorda 

„Ajde idi i mirni te narod ćera“

Bijaše nekako ka’ đetić u tijelu odraslog čovjeka. Vidjela sam da me ispod oka prati. Sad smo pod jednim krovom, pa više mu bijah neobična pojava činjaše mi se, no to što sam mu se ja baš ovakva dopala, jer gledaše me ka’ da prvi put ženu vidi.

Bijaše nešto u njemu, iako tako nespretnom, što me vuklo.

Isprve sam ga nekako izlagala podsmijehu kad god bih to mogla, jer ne bijah ni ja navikla na takvo muško pored sebe. Nijesam htjela da mu karakter muški ponizim, ali mi ne davaše mira ta njegova trapavost kad sam ja u blizini, to me zabavljaše s početka.

Kako je prolazilo vrijeme mog boravka ovdje, počeh da uviđam da je ispod te trapavosti njegove u stvari dobrota i čistoća koju samo djeca imahu, poče da me plijeni to, njegova duša, tako čista i mirna, jer iz svakog pokreta, pogleda, samo to isijavaše iz njega. Ali osobito nježan bijaše Andro.

Moj Andro.

Uvuče mi se nekako lako pod kožu takav. Bilo ga je lako voljeti.

Dirnu me i ta njegova brižnost prema majci, Bjeli. Nijesu za njega postojale podjele na muške i ženske poslove, niti na muške i ženske priče, nego se prifata’ svega što bi bilo da se radi, jednako ka’ i mi, žene. Ne bijaše ga sramota ni od čega.

Nije mi zbog toga bio manje muško, no naprotiv, nekako bijaše oplemenjen, drukčiji od svih koje sam dosad poznavala.

Blagorodan bijaše. Iz oči’ mu mirnoća izbijaše, ka’ da nikakve nedoumice on ne imaše o životu.

Samo misli čiste ka’ djevojačke suze što su.

Ne davaše mi ništa teško da radim ili da nosim.

Meni je bilo najvažnije što mi nije dao teško da mislim.

Ja bijah sklona da me nekad crne misli opsijedaše, da me plašiše ono što će sjutra biti. Strašilo me sve.

Možda je bolest moja bila uzrok tome, ali teško mi bi da gledam naprijed, ispred sebe. Nekad kao da mi je crna magla ispunjavala misli i glavu, tad bi mi se pogled smračio, ja teško da mogah iz kreveta da ustanem, pogotovo kad bi noć bila duža no dan, a sunce kao da bi zemlju zaboravilo i nestalo.

Tad bi mi Androve riječi bistrile misli, bistrile um. Ne znam kako je to radio, kako mu je uspijevalo, ali njegova jednostavnost me oporavljala.

Govoraše mi da će biti sve dobro, da će sve biti u redu, te riječi kao kakav lijek lijepiše se za moju dušu. Dan za danom krepkost mi se vrati.

Počeh se smijati pored njega, sve imaše opet nekakvog smisla. Moja bolest kao da je zaboravila na mene, ili ja na nju, ne umijem tačno to reći, osjećah se zdravije više no ikad od kad sam se rodila.

Koža mi ponovo dobi’ jedru boju. Nestaše mi crni kolutovi oko očiju, pogled mi se izbistri, volju sam dobila i za hranom. Tijelo mi ponovo ličaše na žensko. Bedra dobiše obline. Vrati mi se žensko krvarenje. Ponovo bijah ona stara ja, ona sa kojom sam se oprostila davno.

Bližio se njegov imendan, htjela sam da ima nešto moje, od mojih ruku pravljeno, pa sam mu šila košulju i vezla okovratnik na njoj. Dugo sam čuvala srebrni konac što mi je još šinjorina Nada donijela iz Venecije. Svaki vez sam velikom preciznošću pravila, nijesam žurila nigdje.

Kad bi svi legli, oblačila bih je, tu nenošenu mušku košulju koja će njemu pripadati i spavala u njoj. Htjela sam da pokupi sve moje mirise i sokove, sve ono što je moje tijelo ovako oporavljeno bilo spremno da mu dâ. Htjela sam da slomim taj teški lan.

Jednom prilikom smo ostali sami u kući, jedva ga nagovorih da je proba.

Bijaše se iznenadio poklonom. Ne znam ni sama što mi bi, stojah ozada, a njemu koža, kad skinu gunj, mirisaše na mješavinu znoja i tamjana. Nekako me opi taj miris i ja stavih hladne šake na njegove lopatice, pa se, kao lijeska koja ide prema gore nošena suncem, popeh na prste i poljubih ga u potiljak i u kosu koja počinjaše da raste na tom mjestu. Naslonih svoj vreli obraz na njegova leđa, vrijeme kao da stade najednom i ja shvatih da sam tu našla sve ono što nijesam ni znala da tražim, niti da mi treba. „Ovđe na ovo mjesto bijaše moj izvor, svega, ovđe i niđe drugo.“

Zatekla nas je Bjela tako, spojene u jedno.
|

Bjela

Svaki dan gledah kako njih dvoje postajahu jedno. Znala sam da muško i žensko pod jedan krov zajedno ne mogahu. Znala sam i da se to ne može završiti bez đavola nekih. Isprve sam mislila da razvrgnem ono što se dešavalo između njih dvoje, ali nijesam htjela da povrijedim Andra pa sam brzo odustala od toga nauma.

Opijeni bijahu jedno drugim, nije se to moglo sakriti. Nijesam znala s početka što će Gorda od njega. Bijaše mnogo ispred svoga vremena, ispred njega.

Suknju nosaše, kapicu skidaše. Za narok ženski ona ne mariše. Kosa joj vazda puštena bijaše. Ne smetaše to mene, ali sam znala da to ne može na dobro izać’.

Činio je on njoj sve na volju. Baš sve. Najteže mi padaše što šetahu zajedno selom. Jedno pored drugog. Bruka bijaše muž sa ženom da izađe, da ih vide drugi, kad bi izašli zajedno, uvijek je ona odozada za njim išla. Moj Andro rađaše sve suprotno, samo što se za ruku ne uzehu jednom. Svu me znoj bijaše oblio kad sam to vidjela.

Al’ što sam mogla drugo bez da gledam i da mučim.

Jedan dan zatekoh Blaža Jokova preko livade. Ka’ da naslutih sve. Bijaše krenuo kod nas. Sav usplahiren, crven u lice, ka’ da kakve dobre vijesti nosaše, znala sam da nije dobrom došao.

Poče da zbori kako su nam gosti nos o’kinuli. Kako se crni Danilo u grob okreće. Da je preko svake mjere puštiti slobodoumnu djevojku da radi što joj basta, bez kapice šeta, da ne govori o suknji koju nosaše svaki dan. Čudno mu bijaše kako sam to dozvolila, kako nijesam kovčeg djevojački pretresla na vrijeme, da ako nijesam prepravila zabranjenu nošnju, trebala sam je vatri predat’, odma’.

Zbori, mnozina se u selo uznemirila zbog toga i da će komisija zasijedat’ u nedjelju na gumno, da djevojku čeka kamenovanje ili progon.

Najviše me zabolje što se dofati Andra. Veli da Andro drsko ’oće da se izbarabari sa Knjazom i Knjeginjom čim šetaše onako kroz selo, zbori se u selo da ni njega kazna poštedjet’ neće.

Nijesam znala kad to čuh što je poslijen zborio. Nekako je počelo da mi zuji u oba uha, zvonjava samo tako. Bez Danila sam nepravedno ostala, al’ bez Andra neću, niti smijem.

Vratila sam se kući da natrem hljeb i da na miru razmislim kako ću i što ću. Što mi je činjet’. Nedostajaše mi Danilo u ovakvim teškim vremenima. Da mi je da me samo pogleda ka’ što je znava, sve bi mi prošlo činjaše mi se, sav ovaj teret sa pleća mojih što se godinama tovari od kako on ne kroči zemljom. Opet bih uspravno mogla odit’ sve dokle života imam. Ovako, mlada se pogrbih.

Znala sam da Andro neće dat’ na nju, da može stradat’ zbog toga gore no ona... Mislim dalje, bolje je i da mi je živ negdje drugo, no mrtav pored mene, pa i ako ga moje oči gledat’ neće.

Skočih ka’ oparena. Uzeh čaršav i spakovah ono malo robe njegove što imaše. Iz njenog kovčega izvadih prvo što mi pod ruku dođe. Stavih komad starog ’ljeba i mrvu sira što se nađe tu.

Čim mrkne noć, reću im neka idu što dalje odavde, kako umiju i kako znavahu.

Bojana Uskoković

---

Bojana Uskoković-Krvavac rođena je u Podgorici 1979. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studije nastavlja u Nikšiću, gdje stiče zvanje profesora sociologije, diplomirajući na temu „Virdžina, žena koje nema“. U stalnom je radnom odnosu. Majka je dvoje djece. Svoj kasniji rad nastavlja baveći se takođe pitanjem žene u crnogorskom društvu, trudeći se da o stvarima o kojima se mnogo ne priča, ona piše. Njene priče najčešće se bave svakodnevnim problemima sa kojim se susrijeću sasvim obične žene boreći se sa svakodnevicom, njih prenosi sajt Roditelji.me u okviru rubrike „Između redova“. Takođe, veći dio njenih zapažanja prenosi bosanski sajt za žene „LOLA“, potom hrvatski sajt Amazonke.com, kao i mnogi drugi sajtovi. Odnedavno priče i svoja zapažanja objavljuje na svom sajtu www.bobauskokovic.com. Njena priča „Danilo“ objavljena je u časopisu Ars, Otvoreni kulturni forum, Cetinje. Njena priča „54“ štampana je u najnovijoj zbirci priča iz serijala „Priče iz komšiluka“ BiH.