Iako živimo na brdovitom Balkanu, gdje se kćerke
zovu sine moj, tata i ja smo oduvijek imali neki vanvremenski odnos oca i
kćeri. Nešto što je potpuno odstupalo od balkanskih prilika i u potpunosti
ličilo na odnos Džeralda i Skarlet O'Hare. Počnimo od toga što me nikada u
životu nije još nazvao sine pa do vaspitanja potpuno netipičnog za Balkan. Vodili
bismo vrlo često duge razgovore kakve očevi i kćerke na Balkanu rijetko vode. Vjerovatno
je jedan od rijetkih ljudi koji ne zagovaraju uporno tezu da su djevojke tuđe
večere i da nasljedstvo pripada muškim izdancima loze. Još na početku studija
na poklon sam dobila stan od roditelja, „neka tebi tvoj krov nad glavom, pa i kada
vrijeme za udaju dođe, neka ti imaš svoje“. Nešto moje... nešto što me ne čini
zavisnikom ni od kog, jedna od prvih riječi mog rječnika bila je svakako
„MOJE“. Moj život, moja pravila, moj izbor, nijesam nikada pristajala na
kompromis sa time niti prihvatala ništa manje od toga. Biblioteka u blizini mog
stana obilovala je mnoštvom dobrih natpisa koje sam bukvalno gutala, lijeva
polica sa desne strane ulaza tog dana je privukla moju pažnju novim izdanjem
romana Prohujalo sa vihorom, inače mog nezamjenljivog favorita među
knjigama. Te iste večeri sam otpočela čitanje romana iako sam ga već hiljadu
puta pročitala i napamet znam sve dijaloge Skarlet i Reta i svaku njenu
izgovorenu rečenicu. Moja inače buntovna priroda i te kako je imala refleksiju
u Skarlet O'Hari, toj ženi koja je koračala ispred svoga vremena ne
dozvoljavajući da okolina mijenja nju, već je ona mijenjala okolinu i pravila
života u njoj. Paralelno sa studijama radila sam kao kasirka u obližnjem
supermarketu, radno okruženje je bilo sasvim u redu osim šefa koji je svoje
potisnute komplekse liječio glumljenjem neke velike face. Onda je došao dan
kada je Uprava marketa odlučila da uvede i šefa druge smjene, trebalo je izvršiti
odabir među nama radnicima. Da li namještaljkom majstora slučaja ili igrom
sudbine, ne znam ko je od njih dvoje bacio kocku, ali ispao je moj broj, premještena
sam sa kase u Upravu, tik rame uz rame sa dosadašnjim šefom. Nije mi pružio
riječi dobrodošlice, ali je jednog popodneva pružio ruku ka meni, ruku koja je
željela nešto više od kolegijalnog odnosa. „Znaš, lijepa si žena, primijetio
sam to odavno, pogotovo sada kada si šefica. Ovi iz Uprave te baš posmatraju,
mada znaš, isto tako žena nije podobna za ova rukovodeća mjesta na duge staze, udaćeš
se pa ćeš ostati u drugom stanju i, vjeruj mi, Uprava će te zamijeniti, posao
je iznad svega. Ali imaš mene tu, budi pametna, iskoristi ono što ti nudim i na
tvojoj sam strani uvijek. Da te čekam večeras nakon posla negdje?“. Par sekundi
je mome mozgu trebalo da svari informaciju i upali alarm na pobunu protiv
pokušaja ograničenja i gaženja one svetinje koja se zove dostojanstvo žene. Prasak
se prolomio kancelarijom, bio je to šamar u lice muškom šovinizmu i mobingu, šamar
pokušaju degradacije žene kao ličnosti i njene vrijednosti. Svakome se mora
udariti crta njegove beskrupuloznosti. Nastao je muk, kancelariju sam napustila
uz osmijeh prožet najavom svođenja računa na sudu. Ova priča je i dobila svoj
sudski epilog, sigurnosne kamere su zabilježile akt pokušaja mobinga na radnom
mjestu, presuda je donešena u moju korist. Posao u supermarketu je bio prošlost
za mene. Bez obzira što sam ja bila povrijeđena strana, uručen mi je otkaz jer
žena je uvijek kriva ako je lijepa pa izaziva nepotrebnu pažnju, žena mora
ograničiti svoje kapacitete u svemu kako bi muškarac bio miran. Otkaz je značio
i ukidanje prihoda koji su bili i više nego dobrodošli u studentskom životu,
ali o tome sam ostavila da mislim sjutra. Kako i Skarlet kaže: „O tome ću
misliti sjutra“. Zbog svih dešavanja i fakultetskih obaveza moje pisanje knjige
bilo je malo zapostavljeno, a onda sam i to uvela u brži ritam, krenula su
učešća na književnim večerima i raznim festivalima, pale su i prve nagrade za
poeziju. Onda, kako to obično biva, ljudima svojim uspjehom zabodete prst u oko
i to toliko duboko da vam kažu: „Što će ti to gubljenje vremena? Nije to za
žene, a i pisci su uvijek čudno gledani, pogotovo žensko čeljade koje treba
gledati da se uda i stvara familiju, starost brzo dođe“. Jako čudna, ali mnogo
dobra stvar, revolt, se baš javi u vama kada svi krenu da vam spuštaju rampe i
prave blokade. Tada revolt kaže da ih rušite, pa iako se prođe glavom kroz zid
i udari grom, vrijedi do vrha planine stići. Sjetim se sjajne Margaret Mičel
koja je bolešću vezana za krevet pisala današnju žensku i Kuran i Bibliju. Sjetim
se Skarlet O'Hare, ni rat nije spriječio da postigne svoje ciljeve, sjetim se i
onih djevojčica i žena koje ćute samo zato jer su to što jesu, koje trpe jer
postoji taj „jači“ pol i jer su nečije kćeri a ne sinovi. Zatitra mi pred očima
slika djece koja umjesto igrališta imaju ruševine sopstvenih domova jer je neki
političar rekao da drugačije nije moglo biti. Ćuti se o svemu tome, ćutanje je
zlatno ograničenje. A ja baš kada svi zaćute, volim najglasnije da zavrištim o
tabu temama, o čudovištima ispod kreveta koja i dan-danas žive među nama, vrištim
poezijom svakim stihom i naslovom pjesme. Izdavači su odbili rukopis zbog
navodno već popunjenog programa izdavaštva, ali moj Džerald je kao i uvijek
podržao svoju Skarlet i sav njen prkos. „To će, sunce, tata finansirati, moramo
imati i književnika u familiji.“ I tako ja večeras stojim na bini promovišući
stihove, rušim i meni i tebi nametnute granice, ženo i ti djevojčice. Ti koja
misliš da si izgubljena jer su ti srcu zadali rane, tom srcu koje za mržnju
nije znalo, možeš voljeti opet i to najviše sebe i svoje veličanstvo zvano
žena. Tebi koja si ograničena izborom partnera jer se različito bogu molite,
zapamti, mila, bog je jedan, njegova je ljubav bezgranična. Tebi koja si se
odrekla nasljeđa jer su braća nasljednici loze, a pravo na isto imaš iako si
samo kćerka. Tebi koju zovu tuđom večerom, a uzimali su te kao dezert. Možeš ti
to, ženo i djevojčice, možeš biti voljena supruga i snaha iako sinove rodila
nijesi, možeš letjeti iako su nebo zauzeli muškarci, možeš biti poštovana iako
je tvoja suknja kraća nego što kažu da bi trebalo biti. Možeš biti i pisac i
doktor iako si pred matičarem rekla da udaja nije robija ni kraj slobode. Možeš
djevojčice sve jer ti svijetu daruješ život novi, onom istom svijetu koji ti
rampu spušta. I kada se povlačiš, nemoj da to bude poraz nego zalet, odapni se
kao strijela i preskočivši rampu poleti što dalje, pravo na cilj. A šta će
okolina reći... hm..., što god bude rekla, to ostaje zapisano danas, a sjutra
je novi dan, suncem se rađaju novi putevi. Graničari prohujali ste sa vihorom,
o vama ćemo misliti sjutra.
Aida Orahovac-Kuč
Aida Orahovac-Kuč rođena 1985. godine u Podgorici.
Diplomirana je ekonomistkinja i studentkinja magistarskih studija ekonomije.
Pisanjem se bavi od srednje škole, aktivno već pet godina. Radovi su joj
objavljivani u književnim časopisima širom regiona, dobitnica je i mnogih
nagrada i plaketa za književnost. Poezija joj je prevođena na francuski,
engleski i makedonski jezik. Prvu zbirku Milenijum
promovisao je Barski ljetopis 2020. godine. Njena prva knjiga dječijeg žanra, Đeca iz ulice osmijeha, uskoro izlazi iz štampe. Osim
pisanjem bavi se i fotografijom i slikarstvom za šta je završila ljetnji kamp u
Parizu 2015. godine.
No comments:
Post a Comment