U našem selu u šest preostalih kuća živjele su strina Miljuša i
Stanko, četiri krave i ja, Itana. Strina Miljuša je živjela u donjoj kući, ona
na spratu, a dvije krave u štali ispod. Stanko, ja i druge dvije krave
nastanjivali smo gornju kuću – veliku bijelu kuću od kamena na brdu.
Nekad su u gornjoj kući živjeli svi: moji baba i djed, sa njihovih
pet kćeri, od kojih je jedna bila moja majka, a druga – Stanko. Peta kći,
najmlađa, dobila je ime Stana ne bi li prekinula niz ženske djece i povukla
rođenje muškog, da produži lozu.
No, ta namjera nije uspjela, majka nije mogla više da rađa. Zato,
mnogo prije mog rođenja, bi riješeno da moja tetka Stana postane Stanko.
Virdžine su ih zvali, te ljude, koje ispod muške robe i grubih manira, bijahu
netaknute žene. Otac i ostale sestre ponašale su se prema Stanku kao prema
bratu, poštovale su ga, nijesu ga zadijevale, niti mu dozvoljavale da mete,
kuva, nosi vodu ili muze krave. To su bili ženski poslovi.
Stanko je sa ocem radio u polju, pušio je duvan i naučio je da
puca.
Moja majka je bila najstarija među sestrama, i kao što je i red,
prva se udala za naočitog momka iz susjednog plemena. On je završio škole i živio je u gradu koji
je četrnaest kilometara bio udaljen od našeg sela. Druge sestre su naizmjenično
nosile sir na prodaju u grad i taj put bi prelazile pješke, ponekad bi Stanko
jahao na konju pored njih.
Ja se malo čega zapravo sjećam, priča u mojoj glavi sastavljena je od komadića,
parčića, odlomaka, riječi koje su se omakle, šaputanja za koje su mislili da ih
ne čujem. Žalili su me, znala sam to. Najteža crnogorska riječ je „greote“. Često bih
je čula, prošaptanu, propraćenu sažaljivim pogledom.
Bila sam mala kada je počeo rat u kojem je moj otac poginuo. Neko je govorio da
je bio junak, drugi da je sramota što je uopšte bio tamo. Uskoro su ga prestali
pominjati. Moja mama se ponovo udala, tamo u gradu i više nikad nije došla na
selo. Ja sam ostala kod babe i djeda, i naravno kod Stanka. On je ostao da živi
na selu sa roditeljima. Druge sestre su se poudavale. Majka me nikada nije posjetila, nikada me nije pozvala da dođem kod nje. „Tuđa večera“, rekao bi djed
i okrenuo glavu da ne vidimo suzu koja bi mu skliznila niz obraz. Muškarci ne
plaču, znali smo to.
Kada sam bila sasvim mala, do sela je vodio makadam, a cijela kuća
je bila jedna prostorija sa ognjištem u sredini. Vodu, kišnicu, smo donosili sa
bunara, rublje se pralo na rijeci. Sada takav život nazivaju teškim, ali mi za
drugi nijesmo znali.
Osam razreda osnovne škole završila sam na četiri kilometra od
našeg sela. Tu školu su pohađala sva djeca iz okolnih sela. Išla sam pješke tih
osam godina, po kiši, po vjetru, po suncu, četiri kilometra u jednom pravcu.
Najbliža crkva je bila u gradu, a meni nijesu dozvoljavali da idem
tamo sama. Jednom godišnje, uoči Svetog Nikole, djed bi me autobusom poveo u
crkvu da osveštamo slavsku pogaču. Zapalili bismo dvije velike svijeće: jednu
za zdravlje svih živih, a drugu za pokoj mrtvih. Djed je govorio da moj otac ne
može da vidi na onom svijetu jer nije imao sina da zapali svijeću za njega. Djed
je smatrao da ga čeka ista sudbina nakon smrti, jer, rekao bi mi: „U povjerenju, Stanko
nije pravi sin“.
Ja nijesam htjela da mu izlazim iz volje, ali uvijek bih pomislila
da je Stanko najbolji sin kojeg ja poznajem.
Autobus bi nas ostavio kod moje bivše škole i ta četiri kilometra
uz brdo, do kuće, prelazili smo ćuteći. Djed je izgledao zadubljen u misli, a
ja nijesam htjela da mu smetam zagovarajući ga. Bilo je mnogo toga što nijesam
razumjela, zašto je moj otac otišao u rat, da li je morao, zašto se majka
preudala tako brzo, i da li je bar ona srećna sada, napokon, pošto je dobila
sina... Ali, ćutala sam.
Moj polubrat se zvao Asim, to sam znala, iako ga nikad nijesam vidjela.
Majka je kasnije rodila još dva sina. Ta porodica u koju se udala cijenila je
iznad svega jer je rodila tri sina. Seljani su s negodovanjem govorili da je „promjenila vjeru“ i da
zato nikad ne dolazi u selo. Govorili su ružno o mojoj majci, kada su mislili
da ja ne čujem.
Godine su prolazile, u selu je bivalo sve manje ljudi, kuće su
prvo bivale napuštane, zatim su, od tuge valjda, počele da se urušavaju.
Ljudi su se školovali, nalazili poslove, ženili se, udavali, i kao
da su svi putevi vodili iz sela... Neki su vodili svoje roditelje sa sobom,
nekima su roditelji umrli.
Na kraju smo ostali samo nas troje.
Strina Miljuša bi pekla hljeb za sebe i za nas, ja još uvijek
nijesam umjela da mijesim, a Stanko nije nikad naučio. Ja bih pomuzla krave i
to toplo, tek pomuženo mlijeko i parče domaćega hljeba, okruglog i
rumenog kao sunce, bili su nam doručak.
Strina Miljuša, koja je nama bila snaha od pokojnog brata od
neistog strica (Stanku ne, meni je bila strina), i Stanko bi sjeli da zajedno popiju jaku crnu kafu, a ja bih pohitala ka
bivšoj školi u kojoj je sada, pošto đaka više nije bilo, bila smještena
biblioteka.
Izbor knjiga je bio bogat, što je bila sreća i čudo. Čitala sam
puno, a najviše sam voljela knjige o ženama koje su živjele sasvim drugačije od
nas.
Jednom sam donijela kući priče Kejt Šopin. Zavrbovala sam i strinu
Miljušu i Stanka. Omilila sam im čitanje, a najviše im se dopala priča „Oluja“. Tjerali su me
da je čitam ponovo i ponovo.
Jedne noći dok je sjever mahnitao u selu, Stanko reče meni i
Miljuši, šćućurenim uz vatru: „Ja sam prelomio“. Izašao je u nevrijeme
i dugo se nije vraćao u selo.
Vratio se sa novom ličnom kartom u kojoj je pisalo da se zove
Stanko. Donio je vjerenički prsten Miljuši i, kako priliči jednom džentlmenu,
kleknuo na jedno koljeno da je isprosi.
Miljuša je pristala.
Ja sam pohitala da završim srednju školu i upišem fakultet.
Oprostila sam svojoj majci.
Pošto sam očistila prvu godinu, dobila sam mogućnost da radim i
putujem po Sjedinjenim Državama.
Pozajmila sam novac i kupila kartu do Sent Luisa u Masačusetsu. Letjela
sam u grad Kejt Šopin. Letjela sam u zemlju gdje su žene bile slobodne.
Lena Ruth-Stefanović piše poeziju i prozu. Do sada je
objavila zbirku eseja Arhetip čuda,
zbirke poezije Io triumpe; Đavo, jedna neautorizovana biografija, Boja promene, Izvinite, mislim da umirem, kao i romane Šćer onoga bez đece i Aimée.
U štampi joj je zbirka poezije Zovem se
Ilan [Udruženje pisaca i književnih prevodilaca CG, 2022]. Uključena je u Koret na asfaltu – prvu antologiju
crnogorske savremene ženske poezije [Zagreb, 2013], brojne antologije u regionu
i SAD [BEF 2014; Mysterious Montenegro TE17, 2020], Antologiju savremene crnogorske kratke priče na engleskom jeziku
[,,Katedrala“, 2010], Pjesnikinje Crne
Gore 1970–2015, [J.
Vukanović, 2017]; Poetese Crne Gore
[B. Rakočević, 2020] i druge. Prevođena je na albanski, azerbejdžanski,
engleski, poljski, slovenački i ukrajinski jezik. Predstavljala je svoj rad na
više festivala u zemlji (Odakle zovem; RVP; Grad teatar Budva – Trg pjesnika),
regionu (Sarajevskom sajmu knjiga; Dani kulture Crne Gore u Republici
Hrvatskoj; pjesnički susreti u Makedoniji, Sloveniji, Kosovu) i šire: festival
Vilenica u Sloveniji, u Poljskoj i Baltičkim državama. Živi i radi u Podgorici.
No comments:
Post a Comment