L. G.
Kad god bi joj stavio do znanja da je nešto prelistao, ona bi svoje tjeme instinktivno zavukla dublje u mekintoš; čitala je ponovo, njegovim glasom, i križala nedostatke koji su njeno voštano samopouzdanje prevodili u mučninu, iako je za nju uvijek imao samo riječi hvale. Njihov posljednji susret u Vermontu (kojeg se, izdašnoj količini punča uprkos, śećala po notornoj pospanosti) bješe erogen i varničast kao oči utičnice, kao činjenica da se u njegovom prisustvu jede velikom kašikom, te skoro kao sigurnost da će kuglof sa povrćem, šćela ‒ ne šćela, otpostiti nakon prvog odlaska u nužnik. Čekala je da mu kalvados razveže jezik i da ga, umjesto u Kirkino prase, pretvori u Homera, u tocilo za zavareni šaht, u mjeru autorske produktivnosti koja vojnički pasulj svodi na kalorijsku vrijednost, ali bio je to bunar iz kojeg je, uzburkavši bljutavi talog, izvukla praznu kofu. Njegova poetska futrola je za nju, cijelu u pripravnosti poput uva koje, zatisnuto žutim sekretom, posreduje između zvuka i korteksa, bila uvredljiva i nedolična, a njen hipertrofirani idol ‒ ne računajući smisao za humor ‒ kržljav i pretovaren, i to nečim što je najbolje korespondiralo s divljom gradnjom savremenosti na temeljima tradicije. Sve u svemu, bilo joj je dosadno i, premda je u trenu pomislila kako se svinja ne oglašava sa grok-grok nego sa gnuš-gnuš, onespokojavalo ju je to što već dvije godine nije napisala ni retka.
Činilo se da univerzum ima samo jedno zaduženje: da joj uskrati sposobnost za patnju. Skoliotično držanje, rezultat književne revnosti, bilo je krunski dokaz njene zablude, naplatna rampa na kojoj je spiskana vječnost, odašiljući male flotile iz srca, konačno uzela svoje (ne postavljajući pitanje kako je ‒ i da li je ‒ mladunče, kojem majka mora biti doživotno, poeziji dostojan takmac). Od žene u ranim četrdesetim, kojoj apetit nalaže hoće li biti mače ili pečena kokoš, šašavija je samo njena procjena da će, promijeni li traku na pisaćoj mašini, prizvati neki baksuz; bilo kako bilo: ni retka, i to sada kad je, oslobodivši se musave roditeljštine, mogla da priušti tišinu. Nema potrebe da se nadvikujem sa tobom, reče prije nego što će posegnuti za daljinskim upravljačem, strelovito i ključno kao da je muk prijemnika preduslov da njen sopstveni falset zaživi, a neprikosnovenost među drugim jedini način da ga čuju. Sad je bolje. Prati movense muškarčevih usana tek toliko da bi mu, kad pita je lʼ da, kazala dabome, razmišljajući ‒ s nježnošću mlade skvo koja prvi put vidi lice svog sina ‒ o diskusu i, tome sljedstveno, traženju manje bolnog položaja tokom rada na posljednjoj zbirci, Pobjedi Ahilovoj, najzad uvjerena da je to bilo prije njenog rođenja, kada je još, pripremajući se za ovaj svijet, bila u stanju da smisli nekoliko pjesama istovremeno. Patila je od nadutosti uma koji bi zacijelo, kao i trbuh, od praznine mogao pući.
Ali podijum je konačno bio njen: ili uobražava ili joj mrtve koprive na kuhinjskom stolu govore da ne traže sve žive stvari svjetlost u jednakoj mjeri i da joj hitno treba olovka, koju u ovakvim prilikama obično nema, da to pribilježi. Posmatrao ju je u nevjerici, pola čovjek pola ekspedovani komad namještaja čiji trag na linoleumu, uokviren prljavštinom, iz navike biva preskočen, zuckajući tek da je svojim minornim učešćem dekoncentriše ili prisvoji dok ona uveliko, zagledana čas u jedan čas u drugi, ubruse na svojim koljenima prekriva tintom ‒ svjesna da će joj se vjerovatno preslikati na pantalone. Lizijantus i Tratinčice, pjesme blizanke, nikle naočigled onog koji se, tim iskustvom orazličen, više neće predstavljati ni kao pjesnik-senator ni kao prijatelj „male Glück“[2] (naročito nakon što, bajagi pošavši da se olakša, za sobom ostavi svinjac), dakle, Lizijantus i Tratinčice, pjesme dvojnice, odmarale su se u predsoblju, iznutricama nalik, kada joj je telefonirao da je po izlasku iz toaleta, koristeći garažni prolaz, zapravo produžio kući. Suviše umorna da bi se zapitala zbog čega se bar nije pozdravio, utonula je u san koji ju je, preko imaginarne trave, poveo da mokri ‒ u krevet.
Mislila je da se on, s lica zemlje iščezavši sasvim, nada izvinjenju. To je, kad je već kod pomisli na ponovni kontakt, ionako namjeravala da izgladi, između ostaloga i zato što, isprave želeći da proskibuje svoju trezvenost, planira da provjeri da li je one večeri, osim Tratinčica, škrabnula još neku, ali kako je sve u njenom okruženju prozrijevalo tu isforsiranost ‒ putevi im se mjesecima nijesu ukrstili. Na tome bi, doduše, i ostalo da u ladici, zahvaljujući uredništvu sa kojim održava saradničke veze, nije ponovo pronašla otpisani primjerak The Massachusetts Reviewa adresiran na Louise i, pored opsesije novom knjigom, pomno premjerila sadržaj; njegovo ime, njegov portret i njegova pjesma, koju je do tog trenutka smatrala izgubljenom ali svojom, komunicirali su s njome kao dvije obale koje šalju signale jedna drugoj čak i onda kad je most između njih detoniran: ne moram ići tamo gdje si sada, duboko u otrovno polje, da bih znao razlog tvog bijega. Prepoznavši Lizijantus, ośetila je isto što ju je obuzimalo i kada bi, kao curetak, bila prisiljena da ‒ žrtvujući sentiment za čas u kom je postalo njeno ‒ štogod podijeli s drugim; makar to bio privezak ili ključić, strijepi da će briznuti u plač čim ga pokloni.
Ovog puta je, držeći palac na klapni, utrnulo rekla: pa dobro.
Tijana Rakočević rođena je 23. 6. 1994. godine u Podgorici. Doktorantkinja je na Filološkom fakultetu u Nikšiću, Odsjek za crnogorski jezik i južnoslovenske književnosti. Stipendistkinja je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za 2016/17. godinu. Bavi se naučnim radom. Objavila je jednu knjigu poezije (Sve blistavi kvanti), a njeni radovi – eseji, prikazi, pjesme i priče, prevedene na nekoliko svjetskih jezika ili u originalu – mogu se naći u regionalnoj književnoj periodici. Članica je uredništva crnogorskog časopisa za književnost i kulturu „Fokalizator“. Bila je saradnica Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, Centra savremene umjetnosti Crne Gore i Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Podgorica, a trenutno je zaposlena u Vladi Crne Gore. Dobitnica je prve nagrade na konkursu za najbolju kratku priču u Crnoj Gori za 2019. godinu, u organizaciji Podgorica art festivala, a autorka je najbolje bihorske priče (2020), najbolje queer priče regiona (2021), Nagrade Ministarstva kulture za najbolju kratku priču prijavljenu za IPA projekat HAMLET (Interreg IPA prekogranični program saradnje Italija ‒ Albanija ‒ Crna Gora), prve nagrade na konkursu Instituta „Goethe“ iz Zagreba za najbolju pjesmu na temu pitke vode (2021), i treće nagrade na konkursu Američkog ugla za najbolju priču inspirisanu životom i radom američkih književnica („Granica“, 2021). Članica je Crnogorskog PEN centra.
[2] Sreća (njem.)
No comments:
Post a Comment