Plin

Selidba. Nigdje.

Virus je razvalio posao, onda je posao razvalio kiriju, pa je gazdarica razvalila ugovor. Aftermath korone je u svakom stanu tog posvađanog solitera izgledao drugačije; od nje je bespogovorno tražio da izađe iz stana. Nije bilo opiranja. Pustila se donekle zadovoljna što je pandemija preuzela na sebe onaj dio posljedičnosti i odgovornosti koju sada ni najzadrtiji radoholičari ne mogu da joj nakaleme kao krivicu. Odjavljivala se dosadno polako, neopterećena datumom kraja podglavlja. Iz te adrese znala je samo kako izgleda „prva pomoć“ jer taj isti aftermath nije bio konačan – virus je jedino obećavao trajuću, neudobnu nepredvidljivost.

Preturala je po stanu tražeći dodatno gorivo za besmisao. Skupljala je tričavosti koje ne pripadaju nijednoj imenovanoj kutiji, da ih baci, pa žali za njima bespovratnima. U tom blago maničnom čišćenju stana od nade, radost se perfidno, gotovo naglas, cerekala sa ramova koji su uštinuli neke davne, vedre kadrove nje i porodice. Ramove je zbog lomljivosti ostavila za kraj pakovanja ili se barem tako sebi pravdala za taj mazohizam. Policijski zadrto je zazvonio telefon. Ometena je u pakerskom samopovređivanju. Sa prozora je špijunski gledala u radnicu preko puta dok joj je na telefonu pjenila o rokovima podizanja robe. Zvučala je kao ogorčena šefica katedre koja ima slobodu da nariba doktoranda kojeg čeka recimo osam godina. Tako skrojena posljednja opomena iz hemijske čistionice je istjerala iz stana po davno ostavljeni pregršt ormara. Kad je uletjela u jedva zamagljenu, zgučenu čistionicu, radnica je bila prijatno iznenađena sopstvenim, do tada nepostojećim, autoritetom.

– Rek’o gazda da ne treba da se plati.

– Hvala, šta mu bi?

– Čuo da selite, a kaže da nikad nije imao tako lijenu komšinicu.

– Lijepo od njega. – izustila je odjavno i nimalo ironično.

Izašla je pijana od vlage na smog-suv vazduh velikog grada u kojem je ideja komšiluka tek nostalgični lament za vremenima roditelja njenih roditelja. Stala je kratko ispred, samo da malo ne razmisli ni o čemu. Ulaz njene zgrade je od vrata čistionice djelovao toliko daleko da je pogled samovoljno fiksirao zapekla vrata pekare – djelovala je kao ostrvo na kojem će sačekati skeledžiju za dalje. Često su joj ove minijaturne epizode gladi davale jedinu vjeru da nije toliko loše, ona.

Uletjela je sa kesom još toplih pantalona i sakoa olinjalih od posla koji ne podnosi taman koliko ni te metalne, apotekarsko-zmijski zavrnute vješalice. Za staklenom, šank-vitrinom je mehanički naručila tri različita peciva. Sjela je preko puta svojih odjevnih radnih dana freško opranih, opeglanih, pa nemarno savijenih na naslon stolice. Zurila je u te Asklepijeve štapove obučene u pamučne, zagasite boje koje su je uvijek lako hipnotisale bezličnošću. Trgla je radnica zvukom novog, pop-art tanjira po starom plastificiranom stolu. U ehu tanjira novine su skoro nečujno pale na drugu poluloptu stola – radnica je uvijek držala do rituala svog komšiluka.

Uvredljivo dosadne dnevne novine. 17. avgust. Datum kao naslov. Ko bi rekao da će se sjetiti te pjesme En Sekston? Ko bi rekao da je ikad i zapamtila? Ko bi rekao da je ljeto? Mozak joj je radio kao u nekoj sibirski zimskoj hibernaciji. Gužvalački je listala novine, prelijetala preko stranica tražeći opet neku dopunu osjećaju bezizlaznosti, ništavila. Boldovani podnaslov joj je podmuklo slomio oči:

Samoubistvo je simptom – posljednji, ali simptom.

Cut.

Shvatila je da je to jedini simptom koji nije imala.

Nada Martinović

---

Nada Martinović rođena je u Podgorici 1985, ali je sveukupno preko pola svog života živjela van nje: u Moskvi, Cetinju, Beogradu. Završila je osnovne studije engleskog jezika u Crnoj Gori, a master studije, modul: jezik književnost i kultura, na beogradskom Filološkom fakultetu. Karijerno skita i tako namjerava da ostane do kraja života. Predavala je engleski jezik, prevodila, radila u oblasti marketinga, produkcije, odnosa sa javnošću, zaštite životne sredine, osnovala je i svoj istoimeni modno-dizajnerski brend. U posljednje vrijeme se posvetila kopirajtingu, vratila se slikanju i stvara neki svoj novi multimedijalni umjetnički izraz. Sasvim je sigurna da će napisati knjigu, ali još uvijek sa prelakom strogoćom briše svoj napisani materijal. Danas živi i radi na relaciji Beograd – Crna Gora.