Kazaljke

#1 Mjesec

 

Ona: Molio si se za mene.

On: Molila si se za mene.

Ona: Onda kada ja nijesam htjela.

On: Onda kada sam ja zaboravljao.

Ona: U ispraznim praskozorjima...

On: U nenadoknadivim časovima...

Ona: U potkožju duše...

On: U uskovitlanom dahu...

Ona: Ovdje si...

On: Uzimajući na znanje pretpostavku da možda i ne treba...

Ona: Dok naličje namjera treperi, noseći u sebi elementarna mrvljenja...

On: Onako kako se to mrvi duša...

Ona: Rastvarajući se pod onespokojavajućom nesanicom...

On: Proniknuvši iz bezglasja pulsa...

Ona: Iziskivajući neiskazano...

On: Nenametljivo, ali i neodložno...

Ona: Otrježnjujuće...

 

#2 Zjenice

 

Gledala je njegove ruke. Bile su poput ruku sveca, nalik onima što, dajući drugima, na sebe zaborave. Rođen da pruži, nenaučen da prihvati. Primakla se, ispruživši svoje ruke ka njegovim. Podigao je dlanove. Ukrstili su se i nekako, skoro pa magijski – prošli jedno kroz drugo. Horizonti sna su se sužavali, do zjenica, da bi se, konačno, razlili u neopipljivost koja je mirisala na svemoć. Sad su se mogli i stopiti. Savladati sve oprečnosti. Izmiriti ih.

 

#3 Staklo

 

Jedan pet pet pet.

Šest deset.

Sedam.

Dok se ostali pakuju, Otac se sprema da klikne crveni iks u gornjem desnom uglu ekrana. Kreće da ustane, ali osjeća da ga nešto neuslišivo usporava. Pred sobom vidi ruku koja mu prinosi novi štos papira. Novi krug kucanja, provjeravanja, pečatiranja. Vatru koja je krenula da se kovitla hitro potiskuje, bacajući preko nje ćebe učtivosti. Izmamivši jedan izmrcvareni, nevoljni osmijeh koji je uz muku procijedio, nastavlja da se, pod lavinom cifara i tabela, bori za vazduh. Tromo udaranje pečata ometalo je zujanje. Pogledavši u stranu, ugledao je tamnu muvu kako se bjesomučno zalijeće i udara o prozorsko staklo. Nakon nekoliko pokušaja, samo je nastavila da šeta po staklu. Savladano. Besciljno. Pogled mu je odšetao do jedne mrlje u ćošku. Tamna. Okrugla. Da je otvarao prozor, buđi možda ne bi ni bilo. Da je to uradio, možda bi i spasio muvu. Nego, želi li muva da bude izbavljena? Da li joj je zbilja stalo do prostranstava koje sloboda nudi? Možda se u posljednjem trenutku predomislila i odlučila za dobro znanu mapu stakla.

Jedan pet pet devet.

Dva.

Dvoje.

 

#4 Pahulje

 

On: Jedan šest nula nula.

Ona: Sedam.

On: Tamo gdje postojiš, tvoj korak donosi sreću.

Ona: Jeste zlatni sat...

On: I jeste hladno...

Ona: Osjećam razigranost cimeta u vazduhu.

On: Prepliće se s nagovještajem tople jabukovače, dozivajući pred očima...

Ona: Prag.

On: Prolazimo Karlov most. Prve se pahulje otapaju pri padu na revere tvog kaputa. Pale se fenjeri.

Ona: Blizu smo sata sjajnih kazaljki što govore o plesu sunca i mjeseca. Griješ zagrljajem.

On: Jedan šest jedan nula.

Ona: Osam.

On: Dan topao, tebi.

Ona: Čežnja mu je ime.

On: Hladno je vani.

Ona: A ti mene?

 

#5 Most

 

Ušavši, još jednom je spustila pogled na sat, u maniru provjere već potvrđenog.

Sunce samo što nije uronilo među zgrade kad je Sin pustio korake da ga vode notama Einaudijeve Una Mattina. Prelazio je, ne bilo koji, već onaj most. Ovog puta nije bilo potrebe da u mislima pod svoje đonove spusti Karlovy Vary. Umjesto toga, vratio je točak sjećanja par Božića unazad, sjetivši se vunenog kaputa koji mu je bockao dlanove pri zagrljaju. Neizvjesnost je te zime toplila hladnoću. Zlatni krug je utonuo, možda obasjavajući neki drugi most i neke druge korake.

Jedan šest dva jedan.

Deset.

Jedan.

Sam.

 

#6 Muva

 

Trpezarijom se širi sjenka hladnoće. U njene se kosti uvlači tjeskoba, prožimajući ih, spuštajući svoje sidro sve do podnožja želuca. Led se ugnijezdio u njenim zglobovima. Posmatrala je njegovo lice zaokupljeno maglama briga i premišljanja. Nevino i naivno, ponudila mu je pitanje. Poput iskusnog tenisera, zamahno je reketom kritikovanja i osuo paljbu mišje sivim primjerima i sumornim ishodima. Posegnuo je za salvetom, tromom rukom obalivši čašu sa crnim vinom. Njene zjenice su se širile poput krvave fleke koja je gutala i proždirala sva opravdanja. Lavina se uzburkala do ključanja. Na koliko načina, iz koliko uglova se može sagledati jedno postojanje, i kad već to radimo, zašto bar ne odaberemo najpovoljniji?

Klupko priče se odmotavalo. Meso pred njima je odavno bilo mrtvo, tvrdo i hladno. Trebalo je uključiti svijetlo, međutim, njega su obuzimale sve duže rečenice. Jesu li zato zvali Otac, tog čovjeka koji nije bio ničiji predak? U svojim monolozima on je ispravljao, preinačavao, mijenjao. Pred njom, već je u više navrata suprotstavio, pobacao požutjele papire, izručio pečate u kantu za otpad i heftalicom razbio staklo da bi prokleta muva konačno dobila svoje vani na koje bi trebalo da ima pravo.

Jedan sedam jedan sedam.

Osam osam.

Šesnaest.

Pet.

 

#7 Cimet

 

Ornamenti su svoje šarolike odsjaje sa tamnozelenih grana stapali u noć, sve više podsjećajući na zvjezdane lampione zimskog neba. Ovo je veče, podrazumijevajući svoje koncepte, uveliko preraslo svoje odijelo posebnosti, pa i nije bilo iznenađujuće što je baš na ovaj datum topla aura radosti bila neodoljivo nadomak domašaja. Kutije s pregradama i sjajnim papirima su uveliko zjapile prazne. Njih dvoje su u tišini sjedjeli na parketu boje zaboravljene bajke. U pozadini je jecao Vagner. Trenutak ju je prigrlio svojom prazninom, obuhvativši sve što je trebalo – a nije, sve što je moglo – a nije. Njen periferni vid je zahvatio obrise muškog tijela koje ustaje, prilazi trpezarijskom stolu i gasi svijeću, a zatim se udaljava. Produžila je svoj boravak na hladnom prostranstvu poda, dopuštajući vremenu da klizi, teče, udaljava se – bez njenog učešća i djelovanja.

Svakim trenutkom udaljenija od sadašnjosti, podigla je pogled ka drvetu. Šareno svijetlo joj se bacalo u lice. Kao da je htjelo da je sobom oboji, razlivajući se po njenom čelu, kapcima, jagodicama. Uzela je crvenu kuglu posutu zlatnim prahom, skinuvši je s počasnog mjesta na trećoj grani od vrha. Prinijela je sebi, zagledavši se duboko u nju.

On: Dvadeset tri jedanaest.

Ona: Jedan jedan jedan jedan.

On: Tu si.

Ona: Kraj one drvene kućice.

On: Alexanderplatz.

Ona: Božić.

On: Prilazimo kućici. Kačimo oko vrata medenjake u obliku srca.

Ona: Kao medalje jedne simbioze.

On: Na tvom piše Prinzessin.

Ona: Ti si Prinz.

On: Hladni vazduh nas požuruje i sklanjamo se u jedan starinski restoran gdje je bučno, praznično, i vrvi od smijeha.

Ona: Miriše na pečene jabuke.

On: Anis i cimet nas rastapaju, razlivajući aromu vanile i karanfilića po platnu naših sudbina.

Ona: Prije nego što s odraza sa površine vina ukradem sliku jednog poljupca, kažem ti da...

 

Ruka na ramenu ju je trgla dodirom koji opominje. Na površini kugle zlatnog sjaja je mogla vidjeti siluetu. Zastaje, pritiska njeno rame dlanom, i odlazeći gasi svijetlo.

 

Dvadeset četiri nula nula.

Nula nula nula nula.

 

Odavno nema nikog kraj jelke. Dovoljno je tamno da se ni ne vide izdrobljeni komadi davno dobijene kugle na poklon.

 

Nula.

Ništa.

 

#8 Olimp

 

Mogla bi otvoriti oči i odglumiti buđenje. U nozdrvama još uvijek osjeća dim ugašene svijeće.

Mogao bi bar sada zaspati. Onaj čije bi ruke trebalo da obgrle neko novo doba. Sin, koji je i ovog puta žrtvovan uskraćivanjem sebe življenju. U rukama mu je knjiga. Pogled pronalazi pasaž koji neodoljivo podsjeća na nju. Možda bi joj bio smjernica. Tu, na njenom ekranu, pred njenim očima. Olakšalo bi joj, valjda, prihvatanje. Uzima telefon u ruke i prekucava. Briše. Opet.

Ona: Nula sedam nula sedam.

On: Sedam sedam.

Ona: Četrnaest.

On: Prstiju. Čula. Pet.

Ona: Slomljena je.

On: Biće nova.

Ona: Ali, Zamjatin kaže...

On: Mi?

Ona: Upravo.

On: Sinhro.

Ona: Čemu odustajanje?

On: Prva linija odbrane.

Ona: Od života?

On: Ti ne činiš isto? Za tebe, odustajanje je klečanje kraj slomljenog poklona. Čekanje svitanja.

Ona: Možda je to manje trnovit put.

On: Željela si razgovor. Dogovor. Razrješenje. Nazire li se?

Ona: Kad bi sve moglo da se objasni sa da ili ne...

On: Čemu, onda, prebacivanje tega odgovornosti u moje krilo? Vrijeme je već odživljeno.

Ona: Bila jednom boginja zemlje...

On: Geja.

Ona: I bog vatre.

On: U tvojoj priči, Geja grli Hefesta. U tvojoj verziji, on je Otac. Nastala iz Haosa. Rađa Haos.

Ona: Geja ište pomirenje, spokoj.

On: Poznato. Prepušten vjetrovima što šibaju površinu mora u koje je bačen, Hefest se nada da će izroniti iz svakodnevice na koju je, sadašnjošću svojih izbora – osuđen. Kovač je svojih dana, a žar se polako gasi. Geja mu daje dopuštenje da, poput gline, izvaja i njene dane. Nevoljno. Nerado. Dozvola, čak i prećutna – tu je.

Ona: Osuđuješ?

On: Racionalizujem. Pokušavam da uvidim nevidljive spone koje nam noge vuku unaprijed, natrag, ili ih pak vežu u mjesto. Geju je obasjala toplota vatre. Umjesto da se zgrije, isuviše se primakla i njeno je tlo opustošeno. Zato se sada budi s mirisom paljevine u nozdrvama. I putuje sve dovde da čuje jednu izmišljenu javu u kojoj je svaka sličnost sa stvarnim likovima namjerna i neodoljivo bolna.

Ona: I naslanja se na slanu polovinu jastuka, sanjajući oslobađajuća prostranstva akvamarina. Za zemlju je voda, čak i kad su to suze.

On: Mogućnost odabira je odavno odzvanjala čekanjima.

Ona: Pokušavala je da izmijeni, da popravi.

On: Ni rijeku ne možeš ispraviti, a kamoli promijeniti čovjekovu ćud.

Ona: Mogućnost izbora je i pred tvojim čekanjima ćutala.

On: Zato me sad sve tišine ovog postojanja ne bi izbavile. Ispuštena se sadašnjost iz prošlosti ne iskopava. Samo se iz budućnosti kradu nedosanjane jave. Ovdje, na kvasnoj polovini jastučnice. Tamo, na Alexanderplatz-u. Pred preplijetanje prstiju i poljupca dlanova što su koji sekund ranije obrisali vlažni obraz.

Ona: Zovu li te zato Sin? Što za života patiš naše pogrešne korake?

On: Ime je relativan, ali određujuć pojam. Gejo, ko si zapravo?

Ona: Nula sedam nula osam.

On: Sedam osam.

Ona: I ja tebe.

 

# 9 Oči

 

Jutro je svojim prazničnim mirisom pozivalo na buđenje. Otac, još uvijek na bezbjednoj razdaljini od starosti, odlučuje da se sunovrati u hrabrost, u bitku za neodbranjivim, u dosezanje posljednje šanse. Pomaljanje sunca pod njenim trepavicama ulilo mu je nadu u nagovještaj simbioze nakon načinjenog prvog koraka. Pažnja mu je lebdjela ka udobnosti trenutka u kom oboje pomirljivo mašu poderanim, bijelim zastavama. Uronjen u mekoću nadanja, plete riječi koje pružaju svoje korake u neku izvjesnu, nepokolebljivo svijetlu budućnost. U njoj slave, koračaju zagrljeni – baš kao i ona kad ju je godinama unazad prvi put ugledao. Geja, ogrnuta u zagrljaj Onog Njega za kojeg nikad nije zaista siguran da li je iskoračio iz njenih žudnji. Oprost ga trgnu. Ipak, pamti iskre očiju kojima je milovala Jednog Njega dok su, nasmijani, hodali mostom. I, eto, sjeća se, tada su se poklopile kazaljke, i on je zamislio želju. Veliku, u hodu odsanjanu, strijemljenjem obojenu – želju. Da jednom i njega neke ovakve oči tako gledaju. Nije bio izričit u tome da to budu baš te oči, al’ šta kazaljke znaju... Nekoliko Božića kasnije, nakon par slučajnih (i namjernih) pomjeranja figura na šahovskom polju usuda – njegove oči i jesu srele njene. Jesu li kazaljke mogle znati da li su ispunile pravu želju? Otac je želio da ga jedne takve oči čežnjivo upijaju u svoja nadanja. Sin je želio da ga ne iznevjeri radost pripadanja. A šta je ona poželjela u tom trenutku, kad je velika kazaljka zaklonila malu? Njeno neizrecivo se isprepletalo s njegovim mislima i, kopajući po energiji tog davnog predvečerja, sjetila se trenutka za koji nije znala da će odzvanjati njenim bićem dugo nakon što ga sat otkuca i otprati u prošlost. Sjeća se, bila je usidrena. Bila je opčinjena neiscrpnim širinama mora njegovih očiju. I baš tada, kad je odzvonilo, upitala se čime je zaslužila obilje mira kojim ju je njegova vječnost hranila. Nije baš najjasnije šta se u tom trenu dogodilo sa zupčanicima. Da li je to bio način na koji se određuje preimućstvo jedne želje nad ostalima? Jesu li kazaljke te koje znaju koja je želja snažnija, pa da njoj daruju ispunjenje koje joj sleduje? Njihove su se misli, zaklonjene pristojnošću osmijeha, kovitlale jedne kraj drugih, ne ostavljajući jedne drugima prostor i pravo na postojanje. Tužno je, odista, kako za ovih nekoliko Božića nijesu uspjele da se dotaknu. Neke se kapije ne otvaraju, sve i kad u rukama držiš ključ. Dug trenutak koji je zapitanošću produžavao svoje trajanje prekinulo je zvono na telefonu. Morao je poći i biti među četiri zida u koja, bar na ove datume, ne bi trebalo da prosipa fragmente svojih dragocjenosti. Obećao je da će se suprotstaviti. Uzvratiti riječima. Sve što je njoj bilo pred očima jeste blještavi ekran njegovog telefona, dolazni poziv i broj čijem vlasniku Otac nije umio da ponudi odrečan odgovor. Vidjela je i četiri identične cifre, i odmahnuvši glavom mu olakšala odlazak.

Vožnja do ciljane adrese je bila kratka, ali ispunjena glasnim sirenama i pogrdnim riječima upućenim Onim Drugima. Bili su združeni, isprepletani u svojoj pogrešnosti, ne ostavljajući prostora za staloženost. U prostoriji je dominirao miris buđi. Dok se u bijesu znojio, nije mogao da se sjeti da li jednu nulu prije ili kasije – ali zarez je spušten na pogrešno mjesto, diktirajući ishod cijele tabele, dokumenta, njegovog dana. „Falično“, odzvanjalo je, bubnjilo i tutnjilo. To je bio taj trenutak, i više nije imalo smisla čekati. Možda bi mogao i iscijepati čitav jedan štos papira, ili ih baciti u lice nadređenom. Odjednom je mogućnosti bezbroj, njegovo je samo da krene, da izgovori. Košulja mu je pod ramenima odavala dva velika, kvasna kruga. I baš tad, kad je velika kazaljka kliznula preko male, ostavivši je da čuči u mjestu, on je pružio ruku i kažiprstom pritisnuo okruglo dugme na kućištu računara. Sjeo je, ćutke, pokrenuvši dobro poznat hrčkov točak. Znoj se na borama po čelu skupljao u graške koje su se, otkidajući se, bacale po tabelama koje su bile ispred njega. Najednom, kao da mu je laknulo. Kao da više nije ni osjećao ustajalost prostorije. Kao da ga je upravo nemoć snažila. Poput zajedljivog kralja koji samuje u hladnom zamku. Izolovanog od ritma stvarnosti. U svom se umu vraćao na one sekunde kad je za volanom udarao o sirenu. U mislima je izjurio iz vozila i pesnicama ispisivao ljutnju po licu Onog Drugog. Iz te fotelje kojoj je na zaslonu popucala dotrajala koža, zamišljao je da je, u svojoj svemoćnosti, stvorio savršeno ostrvo. Kako su u njemu Geja i Sin. Geja i Posejdon. Zatim uzima trozubac, lomi ga, a njih protjeruje s ostrva. Pred njim ostaje računar i Gejin lik na ekranu. Njene oči iz kojih kao da čuje: „Nije ljubav, već nešto uzvišenije od nje, to je pripadanje. Zato je i nepovredivo“.

Čuje se usamljeno kuckanje dugmadi s tastature. Ekranom mile cifre. Velika kazaljka još jednom obilazi malu. Mala još jednom ostaje iza nje. U čežnji. U nedostajanju. U nemoći.

 

#10 Mapa

 

On: Jedan tri tri jedan.

Ona: Četiri četiri.

On: Osam.

Ona: Možda danas.

On: Misliš? Znaš? Osjećaš?

Ona: Pred sobom postajem nemoćna.

On: S odlascima čovjek mora biti precizan. A sa sobom iskren. Kad?

Ona: Cifre će mi kazati.

On: Gdje?

Ona: Nedostaje mi čistina misli. Morala bih nestati, pa se vratiti, i tek onda otići.

On: Haj’mo.

Ona: Postaje hladno.

On: Povjerenje.

 

Vjetar je nemilosrdno i uporno šibao, posvuda je vladala zima, a vazduh je bio vlažan i slan tu, pod njihovim stopalima se prostirala gigantska relikvija mira. Moherske litice su im pokazivale horizonte beskonačnog. Tu, gdje nema pitome travke, dlanovi su im se dodirivali. Tu, gdje se bijela pjena Atlantskog okeana drobi udarima o tamno, kamenito podnožje – ostaje osjećaj strahopoštovanja prema onome čemu svi težimo, i za čim tragamo.

On: Mir.

Ona: Kao da se rađa bezbroj mogućnosti, a da, ipak, ne trebam ništa.

On: Da legnemo na najistureniji rub litice...

Ona: Držeći se dlanovima za samu ivicu...

On: Da se pretvaramo da smo posljednji ljudi na planeti...

Ona: Ili možda prvi...

On: Dok nam nozdrvama struji veličanstvenost visine i vjetra...

Ona: Započinjući stare razgovore o nepostojanju bijele i crne...

On: O nijansama radosti i patnje...

Ona: Da nas osjećaj da se u svakom trenutku možemo sunovratiti u ništa zastraši... ili osnaži...

On: Sad zažmuri. Šta vidiš?

Isprva je osjetila neopipljivu uljuljkanost. A onda se u njoj počela razlivati jedna slika. Evociranje jednog mosta. Onaj tren. Onaj pogled. Otvorila je oči. Prećutala je.

Ona: Daj mi ruku.

Iznad crvenog panoa s nazivom Temple Bar postavljena je jelka. Unutra je toplo i gusto od glasnih razgovora, nazdravljanja i smijeha. Gitarista u flanelnoj košulji pjeva o otcjepljivanju od dogmi. Geja njega, Posejdona, vuče za ruku dok se guraju kroz masu, pod lampionima koji svojim sjajem oblivaju bronzanu statuu Džejmsa Džojsa.

Ona: Čija sam ja Nora?

On: Neka pitanja je, kao i odgovore, sigurnije ne izreći.

Ona: On je odabrao svog Odiseja. A ti? A ti? Da li ćeš krenuti za svojom Itakom? Postoji li neki Bloomsday samo za nas? Jesmo li misterija? Jesmo li zaista neutaživi? Vidiš li nas?

U grudima mu je ključalo, ali su misli usporavale beskonačnim prebacivanjem zatege s jednog tasa na drugi. Smije li sebi dozvoliti da ima pravo na bilo šta?

 

On: Ispruži dlanove.

Ona: Pokaži mi.

On: Kad se oslone na moje...

Ona: Šta vidiš?

On: Vidim tebe.

Žmurila je. Puštala je da je dlanovi odnesu, da pronikne da li je i on tamo, sa njom.

On: Lice ti je osvijetljeno blagom svjetlošću voštane svijeće. Tamo, blizu Sene. Ali, mi nijesmo ni Ajfelov toranj, ni Jelisejska polja, ni pozlaćeni Luvr. Vidim, da smo srce svijeta pod tornjevima Notr Dama, prošarani odsjajem svjetlosti što, prelamajući se s vitraža, pada na nas. Da smo svi oni pisci što prespavaše u knjižari koja diše od jedanaest do jedanaest. I vidim te kako se penješ tamnim, po sredini izlizanim, drvenim stepenicama. Kako čitaš natpis iznad prolaza, okrećeš se ka meni i nasmijano ponavljaš: angels in disguise. A onda, na „ogledalu ljubavi“, umjesto poruke ili citata, ostavljaš cedulju na kojoj si nacrtala feniksa. Vidim, kako je sve tvoje postojanje, isijavanje žudnje za životom. Tebe vidim. U meni.

 

#11 Ćutanja

 

Otkucalo je. Tačnije, otkucavalo je. Ostalo je da se, dok se kazaljke mimoilaze, ispoštuju dva „odlazim“ što su tinjala u Ocu i Geji. Otključao je vrata. Uputila mu je sjetni osmijeh koji je zaboravio kako treba da se nasmije. Prihvatio ga je, kao poklon. Kao dar koji se daje jer ti ne treba, prosljeđuje jer ne znaš šta bi s njim. Zagrlio ju je. Osjećala se kao da iznova udara u tvrdo, neprobojno staklo. Vapila je za vazduhom ispunjenim smislom, a u grudima se nešto mrvilo.

Željeli su da progovore, da oslobode. Ležali su na svojim polovinama postelje, pokušavajući da s plafona pročitaju spasonosne riječi, a one se uporno nijesu prikazivale.

Okrenula se ka njemu. Pogledom mu je oslikavala Bavarsku, vodeći ga sve do jednog vrha, iznad najvisočije ceste, iznad drveća i stijena, među oblacima – do zamka, do novog labudovog kamena. Otac. Hefest. Vagner. Kupole. Pozlata, slike, palata.

Kao bajka. Kao kavez. Katanac.

Dotakla je njegovo lice jagodicama prstiju. Pokušala je da mu ponudi osmijeh, ali ju je pretekla jedna suza. Uzeo je njenu ruku u svoju.

„Sačekaj jutro“.

 

#12 Vjetrenjače

 

Otac je hodao korakom kralja prokockanog kraljevstva i izgubljenih bitki. Prolazio je onim mostom, ovog puta se ne prisjećajući njenih očiju, već očiju Onog Drugog.

Neshvatljive su mu bile niti kojima su Sin i Geja bili povezani. Želio je da se primakne njenom umu, da ga upita da li su zapravo njih dvojica zagonetka. Da li su obojica, na neki Šekspirovsko-Servantesovski način – stradali? Možda ne samo u istom danu, već i u istom trenu? I zašto baš on ima osjećaj da su pred njim nepobjedive vjetrenjače?

Otac i Sin. Dva čovjeka koji postoje u istom vremenu. Dva polariteta koja je jedan par očiju privukao toliko da se ivice njihovih sudbina očešu jedne o drugu. Bog vatre i bog vode, u ratu i u apsurdu. Junaci koji u dvobojima sa samim sobom – gube srca. Dvorske lude na daskama svojih dana.

Prije nego što je uspio da se zapita zašto mu toliko dugo treba da pređe na drugu stranu, pogledao je pod sobom. Pahulje je gutala površina Bosfora. Tu su se sreli. Kao da je mogao da iskorači iz svog tijela i vidi njih dvojicu jednog naspram drugog. Vjetar je nanosio pahulje s palate Topkapi. Presijavale su se, poput dukata, a sunce i mjesec su plesali svoj tango čežnje.

Stajali su nasred mosta što spaja nespojivo. Bivalo mu je jasnije. Možda je želja bila samo jedna. Možda su i oni... jedan. Kao trojstvo kome Sveti duh udiše smisao. Je li onda strašno ako se želja ne ostvari u ovoj sudbini?

 

#13 Iris

 

Na reveru kaputa boje vina šćućurila se jedna stidljiva pahulja.

Ona: Jedan pet pet pet.

On: Šest deset.

Ona: Sedam.

On: Gdje?

Ona: Kraj prozora Muzičke škole.

On: The Nutcracker?

Ona: Već ih vidim u Linkoln centru...

On: U crven pliš obučena sjedišta...

Ona: Nagovještaj pripadanja jedne nje, jednom njemu...

On: Možda, kad sat otkuca, u njima krene da raste želja...

Ona: Možda je i ostvare...

On: Ili shvate da im ne treba nekoliko života i sudbina za to.

Ona: Vidiš li ih?

On: U irisu beskonačnosti kosmosa...

Ona: U zjenici pulsa duše...

On: U nama.

Ona: I onda...

On: Jedan šest nula nula.

Ona: Sedam.

 

#14 Sunce

 

Ona: Molio si se za mene.

On: Molila si se za mene.

Ona: Htjela sam ugnijezditi svoja nedostajanja.

On: Htio sam razlučiti želju od željenog.

Ona: Željela sam dodirnuti neopipljivo.

On: Želio sam odstraniti neodstranjivo.

Ona: Opijena nepovredivošću...

On: Opijen blagorječivošću...

Ona: Davila sam se u tjeskobi.

On: Davio sam se u ispraznosti.

Ona: Žalim što prikrih neiskazano.

On: Žalim što opravdah mimoilaženja.

Ona: Rastvaram se u domašaj.

On: Rastvaram se u sustizanje.

Ona: Ne možemo iščiliti...

On: Niti se raščlaniti...

Ona: Ostaje puls, i u njemu dah.

On: Prepliće nas, i u sebe upliće.

Ona: Pronikni u čežnju. Tu smo.

On: Pronikni u molitvu. Tu smo.


Olga Gojnić-Borilović

---

Olga Gojnić-Borilović rođena je 7. 11. 1988. Radi u Internacionalnoj školi. Objavila je dvije zbirke kratkih priča, Ester i Fenix ex Pandora. Neke priče su joj objavljene u časopisu Ars. Nedavno je izašao novi broj splitskog časopisa The Split Mind, gdje je, u sklopu književnog konkursa, objavljena njena poezija na engleskom jeziku. U zbirci kratkih priča Reč po reč (Kreativno pisanje, Srbija) objavljena je njena priča ,,Dali“. Na raznim portalima su joj objavljene neke od priča (,,Fenomeni“, ,,Pulse“, ,,Libartes“, ,,Vitraž“). Voli književnost, ples, slikarstvo.