San

– Prokleti džet leg...

Drugu noć zaredom nije mogao da spava. Od pomoći mu nije bio ni irski viski – Jameson „Black barrel“ koji je kupio dan ranije. Iz ogromnog kreveta gledao je u veliki televizor pokušavajući da shvati pravila po kojima se igra bejzbol. Pogledao je na sat – tek koji minut poslija dva. Oko tri, ispred vrata će mu ostaviti debeli primjerak današnjeg US Today. Oko pet otvara se „McDonald’s“ u blizini...

Čekao ga je dug i naporan dan. Razgovori visoke državne delegacije, koje je trebalo da isprati, dešavali su se u tri različita dijela Vašingtona DC. Auto koje je obezbijedila ambasada je bilo za televizijsku ekipu koja je bila važnija... On je morao da se snalazi. Još jednom se pokazalo da slika, pogotovo televizijska, vrijedi hiljade riječi.

Na sreću, rat je bio prošlost, istina bliska, ali samo prošlost.

Listao je bilješke koje je napravio u avionu. Dvadesetak stranica od kojih je trebalo da nastane njegov prvi roman. Priča se sama pričala... Ejb Liski, izmišljeni lik američkog novinara opterećenog svojom prošlošću i učešćem u Vijetnamskom ratu, koji po zadatku Redakcije ide u Bosnu da piše reportaže o ratu u srcu Evrope. Posljednje stranice su bile jedva čitljive zbog količine alkohola koji je sasuo u sebe tokom leta. Nije važno, sjetiće se...

Vrijeme je sporo prolazilo... ipak, kroz široki prozor uokviren blijedozelenim zavjesama, počela je da se pomalja svjetlost.

Čim je izašao, stresao se od hladnoće. Tanki mantil, loša kopija „barberija“, kakav je nosio Bogart u posljednjoj sceni „Kazablanke“, nije bio od pomoći. Rijetke pahulje je nosio jak vjetar koji ga je podsjećao na podgorički sjever. Brzo je pretrčao bulevar koji ga je dijelio od topline „McDonald’sa“.

– Molim Vas da mi ne sipate led u Colu. Led mi ne treba. Sipajte samo pola čaše Cole i to je sasvim OK.

– Žao mi je, gospodine. Takvo je pravilo.

Odustao je od još jednog pokušaja da ubijedi sanjivog bubuljičavog mladića da mu ne stavlja led. To mu nije uspjelo ni dan ranije. Očito, bili su obučani da stavljaju led u Colu i nijesu mogli da razumiju da neko od njih traži da bude drugačije.

– Uzalud pokušavate. On je prošao obuku i zna da ukoliko prekrši bilo koje pravilo, to može da izazove domino efekat. Nakon prve promjene, uslijedila bi lavina novih zahtjeva... i tome ne bi bilo kraja...

Sitna žena ogrnuta velikim kaputom iz kojeg su virili samo pramenovi smeđe kose i žive oči mu se nasmješila. U trenutku je bio zbunjen.

– Izvinite, ja dolazim sa prostora gdje nikakva pravila ne važe.

– Nešto kao „Divlji zapad“!?

– Plašim se, mnogo gore... U proteklih sto godina proizvođači oružja su bili jako inventivni...

Nije mu bilo do razgovora iako je ona imala lijepu spoljašnjost i senzualni, malo promukli, glas... U trenutku mu je bilo žao što se nije obrijao i što makar jednom nije provukao češalj kroz kosu.

Izabrao je mjesto sa kojeg je mogao da gleda na ulicu. Kako je u unutrašnjosti restorana bilo više svjetlosti, mogao je da vidi i obrise svog lika. Mršavo izduženo lice, sitne crne oči sa tamnim podočnjacima i nešto duža kosa koja je visila u pramenovima. U džepu mantila pronašao je crnu lastiku i svezao rep. No, to nimalo nije popravilo izgled umornog čovjeka koji je bio izgubljen na razmeđu vjekova. I dalje je ličio na lokalnog pijanca ispred samoposluge koji žica sitniš za pivo.

Hamburger koji je stajao pred njim je širio svoj prijatan miris, ali nije bio gladan. Zato mu je Cola, iako joj je led razvodnio ukus, prijala.

Nije se iznenadio kada je, bez pitanja, sjela do njega.

– Sjeli ste na moje mjesto.

Na trenutak se zbunio.

– Izvinite, nijesam znao... Želite li da odem za drugi sto!?

– Šalim se... ja Vama treba da se izvinim. Možda čekate društvo...

Kaput je prebacila preko naslona visoke stolice. Narandžasti džemper je još više isticao njenu ženstvenost i neku čudnu, čulnu, ljepotu.

– Ovako rano niko nikoga ne čeka...

– Osim ukoliko nijeste u krevetu i ne čekate da se neko ko je proveo noć sa Vama probudi...

– Ovo bi mogao da bude početak lijepe ljubavne pjesme...

– Ili, pjesme sa tužnim krajem, ukoliko onaj drugi prestane da diše i više se nikada ne probudi...

Neka sjeta joj je prešla preko lica.

– Nijesmo se upoznali – ja sam Ejb Liski, novinar.

Ni sam nije znao zašto se lažno predstavio izgovorivši ime glavnog lika svojeg budućeg romana. Sada je bilo kasno. Ta mala, sitna laž u njegovom svijetu, bila je neoprostivi grijeh u njenom... ali to mu sada nije bilo važno...

– Linda Mc Carriston, bivša novinarka, profesorica književnosti, poetesa i buduća dobitnica Državne nagrade za poeziju...

Ruka joj je bila topla... kao i njen pogled...

– O čemu pišete?

– O životu... i o patnji žena koje taj život žive onako kako one žele... a, o čemo Vi pišete?

– O životu... i o nesrećama koje proizvode muškarci – vojnici, političari, pa ako hoćete i novinari...

Ćutke su ispijali svoju Colu.

– Ni Vi ne jedete?

– Ne. Ovdje ne dolazim zbog hrane, nego zbog društva...

Njen osmijeh je pravio dvije, jedva primjetne, jamice na obrazima.

Gdje li je već vidio to prijatno lice. Negdje, nedavno... istina, malo drugačije... neka fotografija, možda... pa, da... US Today... prije par dana... i neki stihovi... jedan, koji mu je bio čudan je zapamtio.

To je bilo prokletstvo koje je sa sobom nosio od djetinjstva. Dovoljno je bilo da jedanput pročita tekst i već bi ga zapamtio... Taj talenat vam dobro dođe u osnovnoj školi, kasnije bude teret... hiljade nevažnih stvari, hiljade tekstova koji su se rojili po njegovoj glavi... posljednja strofa... da, posljednja, najljepša...:

„kao ptica u velikom zagrljaju leta koja joj pritiska grudi...“

„Or who to long that we, as one,

Might course ovet the entire valley,

Over all valleys, as a bird in a great embrace,

Of flight, who presses against her breast,

In grief and tenderness,

The whole weeping body of the word?“

– Ženski rukopis...

– Izvinite, nijesam Vas razumjela...?

Tek sada je postao svjestan da je zagledan u pahuljice recitovao njenu pjesmu i izgovorio naglas ono o čemu je razmišljao.

– Vaši stihovi... nježni su i osjećajni... kod nas se za takvu poeziju ili bilo koju drugu umjetnost kaže – ženski rukopis. To može biti i opis lijepe slike za koju na prvi pogled vidite da je radila slikarka... bez jakih poteza, razlivanje nježnih boja...

Bilo mu je neprijatno... a uvijek kada je imao taj osjećaj neprijatnosti u društvu, previše je govorio... nekada i nepovezano, u asocijacijama... Da živi u Americi, vjerovatno bi ga poslali na neku psihološku terapiju... na Balkanu, prepunom ludaka, to je svima bilo simpatično... njegovi terapeuti su bili šankeri i po neka umorna konobarica na kraju smjene.

Izgovorio je još nekoliko stihova...

„At dusk, everything blurs and softens,

From here out over the long valley...“

Gledala ga je bez riječi, širom otvorenih očiju. U sljedećem trenutku naglo je ustala i uzela poslužavnik sa logom McDonald’sa na kojem se nalazila prazna čaša kole i zamotani hamburger. Vidio je kroz izlog kako žurnim koracima ide u susret pahuljama ne osvrćući se...

Nešto je pogrešno uradio, ali nije znao šta.

Dan je bio izuzetno naporan. Probijanje kroz gužvu velikog administrativnog centra SAD-a, u stalnoj žurbi da se stigne na vrijeme, uz pokušaj da se uštedi po neki dolar – podzemna željeznica je puno jeftinija od taksija, nije mu ostavljalo prostora za razmišljanje o jutrošnjem susretu. Tek naveče, kasno, kada je već poslao posljednji izvještaj u Redakciju, počeo je u svojoj glavi da vrti film od jutros. Kopkalo ga je zašto je tako naglo ustala i otišla bez pozdrava. Pokušao je da u gomili novina koje su stajale naslagane na stočiću pored televizora pronađe njenu fotografiju i stihove. Što je više tražio, bio je sigurniji da ih je pročitao samo noć ranije... Koja slučajnost da je sretne istog jutra...

I pored toga što je više puta sve prelistao, čak i sportske stranice, nije mu uspijevalo da pronađe ono što je tražio.

Ponovo je sa nestrpljenjem čekao da svane. Prelistao je i novi US Today iako je znao da bi bilo apsurdno da se pjesma nalazi tu.

Prije nego je pošao u McDonald’s, pažljivo se okupao, izbrijao i obukao novu košulju. Kosu je pustio da mu slobodno pada, udišući miris cvjetnog hotelskog šampona. Osjećao se kao da ide na sastanak, iako je znao da su šanse da se ona ponovo pojavi, nakon jučerašnjeg naglog odlaska, bile veoma male.

Kada je ušao, bio je jedini gost u restoranu. Opet isti, sanjivi bubuljičavi mladić. Ovoga puta razvukao je usne u prijatan osmijeh.

– Vi ste juče tražili Colu bez leda...

Samo je klimnuo glavom. Sa čuđenjem je gledao kako ponovo sipa mrvljeni led u veliku plastičnu čašu.

– Ponovo ste mi sipali led...

– Da. Takvo je pravilo... pitao sam svog menadžera...

Nije znao šta da kaže, samo je prihvatio poslužavnik sa hamburgerom i Colom.

– Rekla sam Vam... uzalud pokušavate da promijenite pravila.

Bio je iznenađen što je vidi. Začudio se da nije čuo da su se vrata otvorila i da nije osjetio njeno prisustvo prije nego je čuo glas.

– Znam ponešto iz istorije Vaše države. Često ste mijenjali neka ustaljena pravila... robovlasništvo, na primjer... ili segregaciju...

– Naveli ste dva jaka primjera iz naše istorije i u pravu ste. Ali za te promjene trebale su desetine godina i desetine hiljada života... Nadam se da ne namjeravate da zbog leda u Coli izvedete revoluciju...

– Revoluciju, ne. Ali bih mogao, jednostavno, da prestanem da dolazim ovdje...

– To bi me ražalostilo.

Tražio je osmijeh na njenom licu jer je mislio da se šali sa njim, ali je ona bila ozbiljna. Čak je u jednom trenutku primijetio sjenku tuge koja joj je prešla preko lica...

– Za par dana ću svakako morati da odem...

– Neko te čeka!?

– Ne znam... možda...

Za trenutak je pomislio na junaka svog budućeg romana. Njega niko nije čekao i on je bio slobodan da ode bilo gdje... ili da ostane... ali on nije bio Ejb Liski...

– Jesi li razmišljao da ostaneš ovdje? Velika država sa puno mogućnosti... istina, na neka pravila poput leda u Coli na minus deset bi morao da se navikneš... ali je to mala žrtva u odnosu na ono što dobijaš... Ako si dobar, mogao bi i ovdje, poslije nekog vremena da se baviš pisanjem...

Njeno pitanje ga je iznenadilo. Nikada nije razmišljao na taj način. Dugo je ćutao ne znajući šta da kaže...

– Prije desetak godina bih možda i mogao da pokušam... sada je kasno... previše godina je iza mene... Mi kažemo, staro drvo se ne savija... i previše je pravila u tvom svijetu na koja bih morao da se naviknem...

Razgovor su nastavili o običnim temama. Pokušala je da mu objasni pravila u bejzbolu.

– Vrlo je jednostavno. Dvije ekipe sa po devet igrača koji se, za razliku od američkog fudbala ili košarke, ne nalaze u isto vrijeme na terenu. Inače, vidjeli ste, teren je u obliku lepeze i dijeli se na „infield“ i „outfield“. Jedna ekipa je u poziciji odbrane i njih prepoznajete po kožnim rukavicama kojima se hvata lopta, a druga šalje po jednog igrača sa palicom u napad. Svaka ekipa ima pravo na devet napada i devet odbrana što čini devet „inninga“. Poene može da osvoji samo ekipa koja igra napad – kada igrač, nakon što je udario loptu, pretrči sve „baze“ i vrati se tamo odakle je i pošao...

Već poslije prve rečenice nije ni pokušavao da je razumije, samo je slušao njen glas. Osjećao se kao Odisej kojeg sirene zavode svojom pjesmom...

Ovoga puta on je morao da ide. Prvi od niza sastanaka, koje je trebalo da isprati, počinjao je za pola sata. Istina, zgrada u kojoj su se razgovori održavali nalazila se u blizini, ali je morao da računa na jutarnju gužvu.

– Da li možemo da se vidimo večeras?

– Tek poslije 10 p.m.

– Odgovara mi... gdje ćemo se naći?

– Ovdje... ovo je savršeno mjesto za sastanak, a zatvaraju tek u ponoć...

– Ponovo nijesi pojela svoj hamburger...

– Ne. Rekla sam ti da ovdje dolazim zbog društva... i Cole... ali je pravilo da Colu možeš da dobiješ samo u paketu – uz hamburger i krompiriće...

Razmišljao je da li da je poljubi prije nego što ode. Na kraju joj je samo nesigurno pružio ruku... Ona mu se za trenutak primakla i poljubila ga u obraz. Izašao je bez riječi pokušavajući da se kragnom od mantila zaštiti od ledenog vjetra.

II

„Balanced for that instant

In midair, I watched

His rump in white slow motion

Rise – heartcleft, perfect –

To deliver the awersome blow.

 

How beautiful the muscles

Of the world in their uses!

Great limbs of trees, waves

Scaling seawalls, the moon s

Dreadful flex on everything,

 

Heartvalves and minute

Vessels, the spiraled cues

For weakness that I pass on

To my children: of which

Might one ask to be spared?“

Pokušavao je u mislima da prevede stihove. Njegov engleski nije bio tako dobar i njenu poeziju je više osjećao nego što je to mogao da iskaže riječima.

„Mišići svijeta, drveće, talasi koji skaču po morskim zidovima, mjesečevo strašno savijanje na svemu, srčani zalisci i sitne žile, spiralni znakovi slabosti koje prenosim na svoju djecu...“

Bože, kako lijepo piše... Osjetio je onu malu žaoku ljubomore koju svi osjećamo kada pročitamo nešto lijepo i kada pomislimo da smo to tako jednostavno, a u isto vrijeme i lijepo, mogli i sami da napišemo... onu ljubomoru kada nešto tuđe osjećate kao svoje... skoro kao svoje...

Čitav dan je radio, istina sa nešto više elana jer se državna posjeta završavala i on je naredna dva dana bio slobodan u velikom gradu. Osim toga, večeras će je ponovo vidjeti. Nije htio da razmišlja o tome šta bi se moglo desiti. Tu igru je naučio još kao dječak – nikada nemoj da se nadaš ili da očekuješ nešto lijepo... ako se desi, to će biti prijatno iznenađenje, a ako se ne desi – nećeš biti razočaran. Ili jednostavnije, ne očekuj ništa lijepo, zbog „uroka“. Životna mudrost jednog prostora na kojem je zlo često dolazilo, a dobrome se niko nije nadao...

Kada je ušao u restoran, ona je već sjedjela na svom uobičajenom mjestu. Ispred nje se nalazio poslužavnik na kojem je bila samo plastična čaša Cole... Iskreno je bio iznenađen.

– Nije moguće da su zbog tebe promijenili pravilo o paketu – ili sve ili ništa!?

Ponovo taj osmjeh...

– Nažalost, nijesu. Hamburger sam dala jednom beskućniku koji se vrzmao ispred...

Oprezno je spustio poljubac na njen topli obraz. Kao da je u njegovim očima pročitala strah da li će da ga odbije.

– Nemoj da brineš. Mi volimo da se ljubimo. Istina, ne kao Francuzi već prilikom upoznavanja, ali kasnije, da.

U jednom trenutku je htio da ode da uzme sebi hamburger i Colu, ali nije želio da je napusti. Plašio se da je ne bi našao ponovo tu i da bi je zauvijek izgubio.

– Kako čovjek može da izgubi nešto što nema, kao eho mu se vratila sopstvena misao.

Razgovarali su o hiljadu tema. Od istorije, preko politike pa i sporta, do hrane i vremena. Složili su se da je pored Georga Washingtona, Abrahama Lincolna i Džona Kenedija, koji su bili predsjednici, i Martin Luther King jedan od najznačajnijih ličnosti u SAD, dok je on kandidovao Josipa Broza Tita sa svog prostora. U kratkim crtama je pokušao da objasni istorijske uzroke rata na prostoru SFRJ ali se upetljao već kod perioda Prvog svjetskog rata.

–To je nešto kao sukob Tutsi i Hutu plemena u Ruandi. Niko više i ne zna kako je sve počelo.

– Nešto slično samo što kod nas ima više plemena i što je još gore, više poglavica...

Vrijeme kao da je proletjelo pored njih. Gašenjem svijetla opomenuti su da moraju da napuste lokal. Dok joj je pridržavao kaput, razmišljao je da li bi bilo prigodno da joj predloži da dođe u njegovu hotelsku sobu. Sjetio se gomile američkih filmova u kojima su glavni junaci već prve večeri skupa završili u krevetu, ali to su ipak bili samo filmovi. Uostalom, njemu je bilo prijatno u njenom društvu, ali nije imao iluziju da je poželjan muškarac za tako lijepu ženu.

– Hoćemo li kod tebe?

Vjerovatno je izgledao toliko iznenađeno da je ona dodala svoj komentar.

– Izvini ako sam previše slobodna, ali mi se činilo da bismo mogli da nastavimo naš razgovor.

– Da, naravno... samo što si ti izgovorila moj tekst.

– Sada to nije važno...

Uhvatila ga je ispod ruke kada su izašli u hladnu noć. Tek tada se sjetio da je u sobi ostavio nered od novina, košulja i svega ostalog.

III

Plašio se da se pomjeri da je ne bi probudio. Onako usnula i okupana prvim sunčevim zracima bila je još ljepša nego noć ranije. Podsjećala je na djevojčicu sa dugim trepavicama i napućenim usnama. Kosa joj je bila rasuta po jastuku...

Prethodna noć mu se gubila u izmaglici sjećanja, negdje između sna i jave... previše lijepo da bi bila stvarnost i previše čulno za san...

IV

Veći dio puta do aeorodroma su ćutali. Njen „Volvo“ je mirisao na žvakaće gume i lavandu. Plašio se da ne kaže nešto pogrešno.

– Nadam se da isto tako lijepo pišeš kao što pričaš... i da me nećeš zaboraviti čim uđeš u avion... i da ćeš mi poslati tvoj roman o Ejbu Liskom...

Ovu posljednju rečenicu je izgovorila naglašavajući ime. Njegov pasoš je bio na stočiću u hotelskoj sobi i ona ga je, vođena ženskom radoznalošću, otvorila i pročitala njegovo pravo ime. I bio je u pravu – u njenom svijetu ta mala laž je bila veliki grijeh. Svi pokušaji da joj objasni zašto je to uradio bili su bezuspješni dok nije izvadio bilježnicu i pokazao joj rukopis koji je trebalo da bude početak romana. Kasnije joj je ispričao kako je njegov glavni lik umjesto da pođe u Bosnu ostao u Budimpešti, da je tu upoznao Vjeru, bivšu ženu jednog od urednika Televizije Sarajevo koji je poginuo na početku rata, a nju je silovao školski drug dok je bježala sa ćerkom iz grada koji su granatirali sa okolnih brda, kako je ona počela da piše priče umjesto Ejba, kako je Ejb dobio nagradu za te priče... i kako ne zna da završi roman jer je njegov glavni lik alkoholičar sa jednom kraćom nogom, a glavna junakinja lijepa žena...

– Zašto misliš da lijepa žena ne može da se zaljubi u ružnog muškarca?

Nije znao kada mu je postavila to pitanje, u trenutku kada joj je pričao o svom romanu ili sada dok ga je vozila prema aeorodromu...

– Moraćeš brzo da izađeš jer ovdje ne dozvoljavaju duže zadržavanje...

– Još jedno od vaših pravila.

Ništa nije rekla. Činilo se da je skoncetrisana na kolonu vozila koja se sporo kretala ispred aeorodromske zgrade.

– Izvini, nijesi mi odgovorila zašto si bez pozdrava otišla prvog jutra kada smo se upoznali?

Dugo ga je gledala prije nego je odgovorila.

– Zato što si recitovao moje stihove...

– Šta ima čudno u tome? Lijepa poezija, zapamtio sam tvoje stihove zato što su lijepi... ženski rukopis...

Ponovo taj začuđeni pogled. Iza njihovog automobila su se čule trube nestrpljivih vozača. Policajac u plavoj zimskoj jakni im je žurno išao u susret duvajući u pištaljku i pokazujući rukama da moraju da krenu...

– Ali to su stihovi koje sam napisala noć ranije i nigdje nijesu objavljeni... Kako si znao...?

Policajac je otvorio vrata na njegovoj strani.

– Napravili ste gužvu... molim vas da se sklonite...

Žurno je izašao i pokupio torbu sa zadnjeg sjedišta. Čim je zatvorio vrata automobila, ona je dala gas i njen crveni Volvo se uključio u kolonu koja je odlazila ne dajući mu priliku da bilo šta kaže...

V

– Gospodine, molim Vas da ispravite naslon Vašeg sjedišta. Za desetak minuta očekujemo slijetanje na aeorodrom u Budimpešti...

Za trenutak nije znao gdje se nalazi. Sve neprespavane noći u Vašingtonu su stigle na naplatu tokom ovog leta. Ili je to bio viski?

Na praznom sjedištu pored njega se nalazila hrpa presavijenih novina. US Today. Tačnije bi bilo US Yesterday, pomisli. Pogled mu pade na fotografiju lijepe žene sa smeđom kosom i jamicama na obrazima.

 

Linda Mc Carriston

„We are only walking.

This is not the romance

Of horseback riding:

Your mane,which is short

And scraggly, sticks out

Like a hedge of cowlicks

Or merely flops off to the side.

Nothing is flying, transporting, transcendent...“

Predrag Sekulić

---

Predrag Sekulić rođen je 1964. godine  u Podgorici. Bavio se novinarstvom, autor 
šest romana... Od znakova interpunkcije najviše voli tri tačke...