Bajka inspirisana bajkama iz knjige Žene koje trče sa vukovima (Klarisa Pinkola Estes)
Magični svijet, svijet vila, vještica i magova, koji je nekada postojao, više ne postoji. Magija se prilagodila. Ono što čovjek ne može da prihvati, mora da se prilagodi da bi opstalo. Magija je sada raspršena na sva ljudska bića. I ako misliš da ti nemaš čarobni štapić, vrijeme je da uzmeš metlu, onu što ti je prababa vještica ostavila, i da počneš da čistiš.
U njenoj porodici su postojale već dvije generacije „grešnica“. Sa ove vremenske distance posmatrano, možda i ne bi bile okarakterisane kao grešnice. Jedna je stalno bježala iz šume na pašnjake i udala se za maga iz tog sela, a onda je krenula njena bajka, onaj loši dio, kada svekrva, zla vještica, maltretira snahu. Druga generacija je već voljela da lomi grančice u šumi, da ih rasipa, na očigled svih. Ponekad bi skrenule na neoznačene staze, a neke se nikada nijesu vratile. Kada je veliki mag dobio ćerku, u strahu da njegova mezimica ne ponovi ove greške, bacio je čini. Prvih šest godina, čini je trebalo ponavljati svaki dan. Čini su bile sasvim obične. Samo riječi, obične riječi, kao što su bezgrešnost, zasluga, autoritet, odgovornost, rad, obrazovanje... Dan po dan, malo po malo, čini su rasle. I na prvi pogled izgledalo je da djeluje. Djevojčica nije griješila, a i kada bi pogriješila, jako se kajala, jer je vidjela koliko svaka njena greška boli maga. To je magu bilo dovoljno. „Biće sve u redu, biće srećna i uspješna zahvaljujući mojoj magiji“, govorio je sebi. „Naći će svog princa i živjeće srećno do kraja života.“ Ali magija je prevrtljiva.
Uz djevojčicu je rastao i konj, koji je trebalo da je prati kroz šumu cijelog života. I on je bio treniran, ali na životinje nije lako primijeniti čini. Zato bi ponekad konj, bez obzira na jasna uputstva maga da ne ide daleko, poveo djevojčicu malo dalje od kuće, do nekog vira, potoka, naročito u prvim godinama života. Kasnije je konju bilo teže da savlada jake čini djevojčice. Imali su jasna uputstva i očekivanja, ići nekoliko kilometara od kuće, pravo stazom, čekati princa i vraćati se. I tako je djevojčica svakog dana išla utabanom stazom. Bilo je tu s vremena na vrijeme i nekog kamena, oborenog debla, koji je trebalo preskočiti, neočekivane bare na putu, koje su strašno brinule maga, ali uz pomoć konja ih je sve savladala. Svi su bili zadovoljni. Čak je i konj bio zadovoljan. Iako nikada nije galopirao, nije se propinjao na zadnje noge, nije se zabavljao slobodno po proplancima, ali bio je sit. Bio je to jako lijep, veliki konj, divne grive, sa divnim očima, ponosan, toliko veliki, da djevojčica često oko nje nije vidjela druge ljude i životinje. I samo s vremena na vrijeme bi pokazao djevojčici, sada već djevojci, da postoje i druge staze, da postoje i crvene cipelice čak, koje bi mogla da obuje i da je povedu daleko. Znate one cipelice, iz one bajke, što kada ih obuješ, počneš da plešeš, slobodno, lako, ali nikada više ne možeš da ih skineš i vode te gdje one hoće. Ali ne, mag ju je upozorio na crvene cipelice i znala je da to ipak nije put.
Godine su prolazile, a princa nije bilo. Svi su se pitali: „Šta nije u redu?“. I djevojčica se pitala šta nije u redu, ali ne samo zbog princa. Ona je znala da nije nedostatak konvencionalnih velikih događaja problem. Posljednjih godina intenzivno su je mučile dosada, nemoć, nesigurnost. A opet sa njenim životom je sve manje-više bilo u redu i u nekim momentima se zaista tako i osjećala, „na svom mjestu“.
U potrazi za svetim gralom sreće, rješenjem da ono što nije u redu, to bude, počela je da traži odgovore. Kako se kasnije ispostavilo, greška je bila što je tražila odgovore od drugih, na druge je prebacila odgovornost, na njihove magične moći, jer nije znala za svoje. Potražila je krijući pomoć drugog maga. On je koristio neke čini koje nije razumjela, one su isplele još dublju mrežu, koja je jako umarala njenog konja.
Jednog dana se iznenada spustila velika magla, zbog koje je djevojčica malo skrenula sa dobro utabanog puta. Naišla je na kamen na kom je pisalo „sve je jedno“. Sjutradan se vratila na isti put, naišla je na novi kamen, na njemu je pisalo „odgovornost znači tražiti odgovore“, trećeg dana je pisalo „rad od radosti“, potom „volja od voljeti“.
Stari mag je vidio promjene na svojoj ćerci, ali kako se princ nikako nije pojavljivao, počeo je da sumnja u put koji je izabrao za svoju ćerku, zbog toga se pravio da ne zna gdje ide i jednostavno ju je pustio.
Odlučila je da sazna ko ostavlja poruke na tom putu. Danima je išla tim putem, dok nije došla skoro do kraja šume. Već je htjela da odustane, kada je, kako to obično biva, stigla do odgovora. Primijetila je grupu žena. Jedna od njih joj je prišla, uzela uzde njenog konja i dovela je do kruga i pokazala joj je gdje da sjedne. Žene su se smiješile, neke su i plakale, neke su se njihale, a neke su dizale ruke ka nebu... Nije bila sigurna da želi da bude dio tog obreda, ali kada je već došla do tog mjesta, odlučila je da se pridruži. Počela je da ih oponaša, zatvorila je oči, nije joj bilo prijatno, pogotovo u početku, čula je nečije korake u šumi, činilo joj se da će svakog trenutka iz tame iskočiti strašne zvijeri. Nizale su joj se strahovite slike ispred očiju, sve dok sve nije stalo. Osjetila je zrake sunca, koji su se probijali kroz krošnje drveća, osjetila je zemlju pod nogama, hladnu, mokru, plodnu, osjetila se kao provodnik između zemlje i neba. I tada joj je došlo, otvorila je oči, uzela jedan kamen i na njemu napisala „zadovoljna od dovoljna“.
Od
tog dana ništa više nije bilo isto, shvatila je da je šuma u njoj, dio nje
zauvijek, ali da sada mora da ode do onog pašnjaka, do one rijeke. Pozdravila
se sa svima, uvjerila je maga da ne ide u potragu za crvenim cipelicama, već za
svojom dušom. Nakon tri dana, uz konja je imala i društvo vučice, ne zna otkud
se stvorila ta vučica, ali ju je osjećala kao svoju, kao da je oduvijek tu.
Biljana Papović
Biljana Papović
je ekonomista,
zaljubljenik u analize i tržišne strategije, ali u slova još više. Ova priča je
napisana u potrazi za sobom. Rođena je 1988. godine u Nikšiću gdje je završila Gimnaziju, potom
Ekonomski fakultet u Podgorici, gdje je i magistrirala. Granica je prvi književni konkurs na kojem učestvuje.
No comments:
Post a Comment